Pregovori i pregovaranje su jedno od agregatnih stanja Bosne i Hercegovine. Praktično, od njene nezavisnosti, oko Bosne i Hercegovine se uvijek nešto pregovara.
Prije toga pregovori su vođeni o uređenju i opstanku SFRJ. Pritisku su uvijek, na neki način, bili najviše izloženi bošnjački lideri i političari.
Alija Izetbegović je sa Milanom Kućanom, Kirom Gligorovim, pokušao da traži kompromisno rješenje za opstanak Jugoslavije. Međutim, Milošević je već ranije skovao plan, a Bosna i Hercegovina je bila njegova glavna meta.
Nakon početka agresije, pojavilo se više međunarodnih mirovnih inicijativa za Bosnu i Hercegovinu i niti jedna od njih nije bila pravedna. Redom su propadali Cutilierov, zatim Vance – Owenov, kao i Owen – Stoltenbergov plan.
Prvi sporazum, koji je donio dobro za građane i Bosnu i Hercegovinu u cjelini, bio je Wašingtonski sporazum, koji je potpisan 18. 03. 1994. godine. Teško je povlačiti paralele, ali indikativno je da je sporazum između Bošnjaka i Hrvata iz marta 1994. godine potpisan, a ovaj koji je vođen marta 2022. godine nije.
I, koliko god svi navijali za svoje stranačke lidere, velika je šteta što u ovim međunarodnim konstelacijama, kada se saveznici Bosne i Hercegovine grupišu na jednoj liniji, sporazum nije postignut.
Naredni, onaj najbitniji sporazum, koji je također prihvaćen, te koji je zaustavio rat i omogućio međunarodno – pravni kontinuitet i opstanak Bosne i Hercegovine je onaj Dejtonski iz 1995. godine.
Nakon uspostave dejtonske konstrukcije države Bosne i Hercegovine nije bilo velikih sporazuma, ali je praktično donošenje svakog zakona bilo organizovanje mini – dogovora/sporazuma koji su značili uspostavljanje neophodnih državnih institucija.
Sa svakim sporazumom Bosna i Hercegovina je jačala. Isto što je svaki sporazum koji je propao donosio određenu vrstu političke nestabilnosti.
Dovoljno se samo osvrnuti na propali Aprilski paket. Političku parolu od 100% BiH, Haris Silajdžić je pretvorio u odbijanje Aprilskog paketa, nakon kojeg se može bilježiti samo atrofija institucija Bosne i Hercegovine.
Svaka ustavna i druge reforme nakon pada ovog paketa, koji je bio izrađen pod supervizijom SAD-a, su otežani i zaustavljene.
Svjedoci smo i propasti posljednih pregovora oko izmjena izbornog zakonodavstva.
Ali, hajde da se osvrnemo na sam proces vođenja tih pregovora.
Političari na bošnjačkoj strani prebacuju pristrasnost međunarodnim medijatorima iz EU i SAD-a. Prije svega Angelini Eichhorst, predstavnici EU, kao i Gabrielu Escobaru, američkom diplomati. Stekao se dojam da je predstavnik HDZ u povlaštenom položaju, tj. da EU i SAD-e drže stranu Dragana Ćovića. Ali, Draganu Čoviću, ako je i imao povlašten položaj kod međunarodnih pregovarača, mora se priznati jedna stvar, sjajno je napravio pripreme i uvod za finalne pregovore oko izmjena Izbornog zakona.
Kao mantru je ponavljao tezu da je hrvatski narod ugrožen. Koristio se Željkom Komšičem i gdje je primjereno i gdje nije, na njegovoj stolici člana Predsjedništva, iz reda hrvatskog naroda, gradio tezu o vlastitoj i ugrožnosti i deformaciji izbornog sistema.
Ni sam Komšić nije učinio ništa da, barem nešto od svog građanskog i demokratskog kapaciteta, pokaže npr.u Širokom Brijegu ili Čapljini. Dragan Čović je jednostavno znao da nametne svoju igru i podigne pitanje navodne ugroženosti hrvatskog puka.
Prava istina je da su u Bosni i Hercegovini ugroženi radnici, kao i masa mladih na biroima za zapošljavanje i onih koji su već odavde podigli sidra. Ali, niko na vrijeme nije umio da podigne pitanje takve vrste građanske obespravljenosti svih onih kojima su uzeta sva socijalna i građanska prava. Tako da smo, u proces pregovaranja, ušli sa atmosferom da su ugroženi Hrvati, a ne nezaposleni, penzioneri, radnici. Ali, to je sposobnost Dragana Čovića, a manjak sposobnosti građanske i bošnjačke strane, prije svega Bakira Izetbegovića i SDA koji sada kupe lovorike nad propalim pregovorima.
A, o daljim dešavanjima, nemojte ga više pitati. On je pokupio oreol lažnog nacionalnog heroja.
Sada kada se problemi počnu usložnjavati i kada krenu blokade, čekat ćemo da ih riješi Bakir lično, ili će kukati da mu neko pomogne, samo je pitanje kome sada, jer stranaca ovaj put vjerovatno neće biti.
Umjesto zaključka.
Činjenica je da Bosna i Hercegovina opstaje na sporazumima i kompromisima. Koliko god da oni bili bolni i nama se čini nepravedni donosili su nam mir, bolju državnu upravu, bolji međunarodni položaj, novce za projekte, investicije, jednom rječju – stabilnost.
Svaki propali sporazum donosi atrofiju i to bi Bakir Izetbegović morao da zna.
To što je Dragan Čović u ovoj utrci imao bolji „pole position“, to je opet do Dragana, a i do Bakira.
(PRESS)
