Starleta i bivša učesnica “Zadruge” Ana Korać progovorila je o svom odrastanju. Prije nego što se preselila u Beograd i pokorila prijestoničke klubove, Ana je živjela u Ivanjici sa majkom Ljiljanom, ocem Milićem i starijim bratom Nemanjom.
– Bila sam dobro i poslušno dijete, nisam pravila gluposti, poštovala sam tatu i mamu. Otac me nikad nije udario, a mama me je tukla kad sam plakala jer nisam htjela da idem u vrtić. Ipak, uspjela sam da istjeram svoje, pa su prestali da me vode u vrtić. Čuvali su me mamini roditelji, baba Ema i deda Borko. Baka i deka su me držali kao malo vode na dlanu i to mi je jedan od najljepših perioda u životu. Imali su veliko dvorište, pa smo se po cijeli dan igrali i smijali. Voljela sam da idem i kod tatinih roditelja, jer su imali jariće, koje sam obožavala. Nisam pila kozije mlijeko, već sam babi i dedi stalno tražila kupovno i zbog mene su ga uvijek imali u kuću. Bila sam razmažena, pa sam do devete godine pila mlijeko iz flašice. Čim bih došla kući iz škole, tražila bih flašicu. Uveče nisam mogla da zaspim bez nje!
Sa tri godine starijim bratom Nemanjom se često svađala, ali zato su danas najbolji prijatelji.
– Bio je ljubomoran kad sam se rodila jer više nije bio u centru pažnje. Tih godina su se u našoj familiji rađali samo dječaci, pa su me svi razmazili. Ne samo roditelji, već i rođaci. Nemanja i ja smo se stalno tukli! Kad god mu dođe društvo, ja se nacrtam kod njega u sobu i maltretiram ga, pa me on izbaci. Sada se volimo najviše na svijetu – priča Ana, koja se čak potukla braneći starijeg brata:
– Vozila sam bicikl i vidjela da se svađa sa nekim dječakom. Odmah sam skočila sa bicikla, zaletjela se i počela da bijem tog klinca. Nemanja je bio u šoku, jer su me do tada svi smatrali malom i mirnom Anom.
Još u osnovnoj školi shvatila je da dječaci nisu ravnodušni na nju.
– Imala sam samo jednu drugaricu, uglavnom sam se družila sa dječacima. Kad smo putovali autobusom na ekskurzije, svi dječaci su želeli da baš ja sjedim pored njih. Uvijek sam bila u centru pažnje jer sam zračila pozitivnom energijom – kaže Koraćeva, na koju su ostale djevojčice bile ljubomorne:
– Zavidjele su mi jer sam se dopadala svim momcima! Ma, ludjele su zbog toga, ali ja na njih nisam obraćala pažnju.
Prvu veliku ljubav doživjela je u osnovnoj školi. U četvrtom razredu se zaljubila u četiri godine starijeg Boleta.
– Napokon sam uspjela da ga smuvam tek u osmom razredu. Bili smo zajedno sve dok nisam završila srednju školu i on je moja prva i najveća ljubav – priča Ana, koja je zbog njega dugo bila razočarana u muškarce.
– Trebalo je da idem na more s njim i društvom, ali mi mama nije dozvolila. On je otišao i prevario me! Saznala sam za to od drugih ljudi, iako on nije htio da mi prizna. Srušio mi je sve snove i vjeru u muškarce i ljubav. Ma, baš sam se bila razočarala. Povrijedio me je, došlo mi je bilo da ga prebijem! Molio me je da se pomirimo. Iako sam ga voljela, nisam htjela da mu oprostim. Poslije mene je našao novu djevojku, mnogo sam je mrzila. Zanimljivo je da mi nikada nije priznao da me je prevario. Skoro smo se sreli na jednoj svadbi i pitala sam ga:”Da li je moguće da si ti mene prevario?”, a on me je opet slagao: “Nisam, kunem ti se.”
Osnovnu školu završila je u Ivanjici, a zatim je upisala Srednju umjetničku u Užicu. Po prvi put se našla sama u nepoznatom gradu.
– Kad sam se preselila u Užice, bilo mi je baš teško. Zahvaljujući odlasku od kuće sam brže sazrela, jer sam morala da se snalazim bez mamine pomoći. Nije mi se dopadao život u Užicu, pa sam svakog vikenda odlazila kod brata koji je studirao u Beogradu. Jedva sam čekala da se i ja preselim u prijestonicu. Čim sam završila srednju, upisala sam Fakultet za kulturu i medije u Beogradu. Odmah sam upoznala novo društvo i počela da izlazim. Zavoljela sam Beograd, osjećam se kao da sam ovdje rođena – kaže starleta.
Život iz bajke promijenio se kada je prije tri godine ostala bez oca, koji je iznenada preminuo. Tada je prvi put zapala u depresiju i poželjela da i ona umre.
– Bila sam u Beogradu kada su me mama i tetka pozvale da dođem kući i rekle da tati nije dobro. Nisam bila sposobna da vozim, pa su rođaci došli po mene. Rekli su mi da je umro, ali ja nisam vjerovala. Tati je odjednom stalo srce. Iznenada se srušio kod teče u dvorištu, poplavio i na mjestu umro. Imao je 50 godina, bio je sportista, nikad nije pušio i pio, a umro je od srčanog udara. To je bio ogroman šok i najveći životni udarac za mene i porodicu, koji me je osvijestio. Živjela sam u iluziji da je život bajka, ali tada sam shvatila da nije. Bila sam mnogo vezana za tatu, više nego za mamu. Svaki dan smo se čuli telefonom po 20 puta – priča Ana, koja ni poslije tri godine nije prihvatila da ga više nema.
– Kad se sve to desilo, nisam željela da živim! Nisam znala kako dalje bez njega. Bila sam u depresiji, nisam mogla ni da jedem, pa sam dospjela i na ivicu anoreksije. Život za mene više nije imao smisla. I danas imam utisak da je tu! Potisnula sam činjenicu da je umro i samo su mi lijepi trenuci pred očima. Te uspomene mi daju snagu da živim, ali i dalje mi je teško.
Na pitanje kako uspijeva da finansira luksuzni stil života, s obzirom na to da nema posao, starleta odgovara:
– Rođena sam pod srećnom zvijezdom, ništa ne radim, a imam mnogo novca. Pare mi padaju sa neba, neka se samo nastavi tako.
