Miodrag Rakić iz Pečenjevca najzaslužniji je što je Toma Zdravković dobio spomen česmu u ovom selu, ali i spomenik u Leskovcu. Iskoristio je odbornički mandat u skupštini grada Leskovca i ubijedio i poziciju i opoziciju, da u toj odluci treba da budu jedinstveni. Ali uspomenu na slavnog komšiju i ličnog prijatelja čuva i na drugačiji način, kad je dobro društvo i isto takvo raspoloženje, Rakić se rado lati mikrofona i pjeva Tomine pjesme.
Iako je od njihovog prvog susreta prošlo više od četiri decenije, Rakić ga se odlično sjeća.
– Upoznali smo se, a gdje drugo, nego u kafani. Bilo je to 1983. godine, baš se vratio iz Amerike nakon liječenja, tamo je upoznao svoju suprugu Gocu, to mu je bio četvrti brak, sa njom je dobio sina. U Pečenjevcu je njegov rođak Svetolik držao kafanu gdje je on rado dolazio. Sjećam se da je bilo dva popodne kad sam sa njim sjeo, odatle smo produžili u motel pored starog autoputa Niš – Leskovac. Toma me je tamo odveo da slušamo pjesme Šabana Bajramovića koje je pevao Jovica Stanković Gari, a zatim smo nastavili u Pukovac kod njegovog rođaka i rastali se tek u zoru. Takav je bio Toma, kad sjednete sa njim, to nikada nije bilo na kratko, volio je duge priče. Interesovao se za ljude u selu, za svakog je pitao šta radi i čime se bavi – priča Miodrag.
– Prije odlaska u Ameriku, rjeđe je dolazio, vjerovatno je bio prezauzet, ali kada se vratio, stalno je bio u Pečenjevcu, ponovo se vezao za selo. Volio je i Leskovac, ali i Niš, često je išao kod prijatelja Svetislava Ivanovića, sa njim je volio da provodi novogodišnje praznike – prisjeća se Rakić svojih dana provedenih sa pjevačem.
Zdravkovićeva prerana smrt ga je mnogo pogodila pa je sebi stavio u misiju da ubijedi sugrađane da mu podignu spomenik.
– On je nesporno bio veliki čovjek, ne samo u muzičkom svijetu, nego je zaista bio ogromna i topla duša. Trudio se da svima pomogne, kupovao je odjeću i obuću ljudima slabijeg imovnog stanja, čašćavao drugove, slava ga nije promijenila. Ožaljen je u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, kada je umro, to je bila udarna vijest na dnevniku. Smatrao sam da smo dužni da mu i mi odamo počast, pa sam predložio odbornicima da mu podignemo spomenik i u Leskovcu i u Pečenjevcu. To je bilo prvi put da i pozicija i opozicija aplaudiraju istom predlogu. Zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Slobodanu Kostiću, u Leskovcu je 2011. podignut spomenik a Pečenjevce je dobilo spomen česmu. I taj potez je nadaleko odjeknuo, često kažem da smo ga na taj način nekako „digli iz mrtvih“, obnovilo se interesovanje za Tomu. Tim povodom ovdje su došle njegove kolege Merima Njegomir, Snežana Đurišić, Legende, Kemal Monteno koji mu je napisao pesmu “Pesme moje, pesme moje”. Poslije toga, otvorila se kafana “Tomina priča”, evo sad je uslijedio i film, sve je to išlo nekim svojim tokom, i Toma se nekako opet vratio među nas – priča prijatelj pokojnog muzičara.
Komentarišući Zdravkovićevo djelo, Rakić naglašava da je njegova vrijednost nesporna.
– Ako jedan Novak Đoković američkom novinaru na pitanje kako se sprema za mečeve, odgovara da sluša muziku Tome Zdravkovića, mislim da to dovoljno govori o vrijednosti njegove muzike. On je svojevrsni fenomen, vole ga generacije koje ga ne pamte jer je pevao za sve, za napaćene, zaljubljene, srećne, svako se tu prije ili kasnije na neki način pronađe jer su ta osjećanja svima svojstvena. Kad zađete malo u tekstove njegovih pjesama, shvatite da je to čista poezija, da ne diraju zalud u svačiju dušu. I ja sam se pronašao u njima, i rado pjevam njegove pjesme kad god imam priliku, naravno, gdje drugo, nego u kafani – zaključuje Rakić.
Za čitaoce Telegrafa, Rakić je otpjevao dio pjesme „Nada“ koju je Zdravković posvetio svojoj supruzi iz Crne Gore. Ona je bila jedina od njegove četiri životne družbenice, čijim je imenom nazvao pjesmu.
(Telegraf/PRESS)
