Zašto ljudi toliko žude da znaju i razumiju svijet oko sebe? S jedne strane, to je ono što je pokretalo naš razvoj, i kao pojedinaca, i kao vrste. Ali, radoznalost, takođe, može da bude opasna, da nas odvede u greške, pa čak i padove. Pa, veoma smisleno pitanje je zašto nas ona toliko pokreće i, prosto, tjera kroz život?
Da li naučnici, uopšte, imaju definiciju ovog našeg unutrašnjeg pokretača, zvanog radoznalost? Znamo onu čuvenu poslovicu da je radoznalost ubila mačku. A, da li će i nas? Ili će nas, kao i do sada, pogurati naprijed?
Radoznalost jeste podstičuća, jer tjera bebe da uče, a nas odrasle da preživimo. Ako bismo definisali taj pojam, pa, svakako, nema takve koja bi bila “pečat”, piše Live Science.
Vilijam Džejms, jedan od prvih modernih psihologa, radoznalost je označio kao “impuls za bolje saznanje”.
Ivan Pavlov je svojevremeno pisao da su psi radoznali, kada se radi o novim stimulusima, kroz “šta je to” refleks, što ih spontano tjera da se usredsrijede na nešto novo u njihovom okruženju.
Dok su se pokušaji da se pojam “radoznalosti” precizno definiše pokazali kao, u najmanju ruku, problematični, “naučnici se slažu da (radoznalost) znači prikupljanje informacija”, kaže profesorica sa Mančesterskog univerziteta u Britaniji, Ketrin Taumi.
I mnogi psiholozi se slažu da radoznalost nije u istoj ravni sa zadovoljavanjem trenutnih potreba, poput gladi ili žeđi, već da je motivisana mnogo višim, suštinskim ciljevima.
Šta je radoznalost?
Radoznalost obuhvata veliku skalu ponašanja, od kojih nijedno ne može da se podvede pod tzv. “gen radoznalosti”, zbog kojeg se ljudi pitaju o svijetu i istražuju svoju okolinu. To ne znači da radoznalost nije utemeljena u genima. Najpribližnija odrednica bi bila da geni i utjecaj spoljašnje sredine oblikuju pojedince i utječu na njihovo ponašanje, pa i na radoznalost.
Prihvaćeno tumačenje zašto je filozofija nastala u staroj Grčkoj, bilo je da su oni prvi put doveli u pitanje svijet oko sebe, odnosno, nisu prihvatili da je ono što vide samorazumljivo. I prije Grka, postoje promišljanja i iz Kine, Indije, Egipta, ali njihova filozofija je bila teistička. Grci su, prvi put, bar kada se ima u vidu tumačenje istoričara filozofije, sve doveli u pitanje.
Naučnici jesu identifikovali poseban tip gena, naročito specifičan za neke ptice-pjevačice, zainteresovane za istraživanje svoje okoline, prema jednoj studiji koja je 2007. objavljena u Proceedings of the Royal Society B, Biological Science. Kod ljudi, mutacije ovog gena, poznatog kao DRD4, povezivane su sa sklonošću ljudi da traže nešto novo.
Bez obzira na njihovo genetsko porijeklo, bebe moraju za kratko vrijeme da nauče ogroman broj informacija, a, upravo je radoznalost jedno od glavnih oružja koji im omogućava da ispune taj zadatak.
Stotine studija pokazuju da bebe vole novotarije. Jedna iz 1964. pokazala je da bebe između dva i šest mjeseci slabije napreduju ukoliko su više usmjerene ka učenju. Studija iz 1983, sprovedena na djeci starosti od 8 mjeseci do godinu dana, pokazala je da djeca čim naviknu na određene igračke, odmah požele nove.
Ova sklonost ka novom, ima i svoje stručno ime: perceptivna radoznalost. To je ono što motiviše mnoge životinje, bebe i odrasle ljude da istražuju i traže nove stvari, bar neko vrijeme dok ih ne dostignu.
Primjer su bebe, koje sve vrijeme “guguču”.
“Njihovo istraživanje je sistematično gugutanje”, kaže Taumi. Ona dodaje da bebe, već kad napune nekoliko mjeseci, počinju da ispuštaju i ponavljaju zvuke, jer je to način da nauče da govore. To “gugutanje” je njihov način da pokažu perceptivnu radoznalost. Počinje od sasvim slučajnog ispitivanja šta sve mogu da učine sa svojim glasom.
Teško je reći da li je to istina, ali stručnjaci pretpostavljaju, da bebe kad izgovore neki glas pomisle “to zvuči kao ono šta mama ili tata kažu”. Nakon toga, one taj “zvuk” ponavljaju do besvijesti.
Ali ne radi se samo o bebama.
Na primjer, i vrane su poznate kao bića koja koriste perceptualnu radoznalost za učenje. To im omogućuje da bolje upoznaju svoju okolinu, i da bolje love. Čak i eksperimenti sprovedeni sa robotima, programiranim da budu radoznali, pokazuju da je istraživanje okoline moćan način da joj se neko prilagodi.
Druga vrsta radoznalosti je, prema naučnicima, isključivo, ljudska. Psiholozi je zovu “saznajna radoznalost”, i, kako joj ime i kaže, tiče se potrage za znanjem i eliminisanjem nesigurnosti. Ta vrsta radoznalosti pojavljuje se kasnije u životu i, zahtijeva, određeni nivo obrazovanja i izražavanja.
Prema Avgustinu Fuentesu, profesoru antropologije sa Univerziteta Prinston, ova vrsta radoznalosti definiše ljude, i razdvaja ih od ostalih životinja. Takođe, kako on kaže, utire nam put da naselimo svaki ćošak Zemljine kugle, da izmišljamo najrazličitije tehnologije, od sjekira do pametnih telefona. I, miliona toga između.
Ali, radoznalost ima i svoju cijenu. Samo zato što ljudi mogu nešto da zamisle, to ne znači i da će to funkcionisati, bar ne na prvu loptu.
Na primjer, mnoge bebe su veoma spretni puzavci, ali se, ipak, odluče da se usprave na noge i hodaju, jer toliko toga više ima da se vidi kada stojiš.
Bebe su u uzrastu od godinu dana do 19 mjeseci veoma uporne da se uzdignu na dvije noge, pokazala je jedna studija, u kojoj se zaključuje da u tom uzrastu mnogo padaju. Čak 17 puta na sat, da budemo precizni. No, hodanje je brženod puzanja, tako da ih to više motiviše da pređu na hodanje, ocjenili su naučnici u studiji iz 2012, objavljenoj u Psychological Science..
Mada, s druge strane, ponekad ispitivanje i sprovođenje nove ideje može da odvede u katastrofu.
“Radoznalost će, vjerovatno, većinu ljudske populacije dovesti do istrebljenja”, smatra Fuentes.
Sve u svemu, radoznalost je u bliskoj povezanosti sa preživljavanjem. Naravno da nisu svi ljudi imali sklonost da istražuju, ali, oni koji jesu, pomogli su stvaranju generacija koje ne mogu a da ne pomisle: “Uh, pitam se šta bi bilo kad bi….”
