Politički angažman Sabine Ćudić već neko vrijeme obilježen je javnim kritikama svega i svakoga, bez mnogo ponuđenih rješenja.
Posljednje su one upućene Elmedinu Konakoviću, ministru vanjskih poslova BiH, a vrlo česte su i one upućene prema nekadašnjoj gradonačelnici Sarajeva, a sada načelnici Novog Sarajeva Benjamini Karić. Međutim, iza tih kritika se čini da stoji obrazac ličnih ambicija koje su ostvarili upravo oni koje Ćudić najčešće kritizira.
Kandidatura za načelnicu 2012: Neslavni početak
Sabina Ćudić prvi put se istakla u političkom životu kandidaturom za načelnicu Općine Novo Sarajevo 2012. godine. Ipak, taj pokušaj završio je neslavno, bez značajne podrške birača. Njena politička karijera nastavila je u smjeru velikih ambicija, ali i razočaranja koja su pratila svaki naredni pokušaj.
Gradonačelnička pozicija: Ambicije ugašene imenovanjem Skake
Nakon što je Abdulah Skaka imenovan za gradonačelnika Sarajeva, ugašena su očekivanja Sabine Ćudić da bi mogla ostvariti politički utjecaj na toj prestižnoj poziciji. Nakon toga njen san nastavila je živjeti Benjamina Karić na ovoj poziciji.
MVP: Nadanja koja su nestala s imenovanjem Konakovića
Kada je riječ o funkciji ministra vanjskih poslova, polemisalo se da bi Ćudić, sa svojim međunarodnim angažmanom, mogla biti ozbiljan kandidat. No, imenovanje Elmedina Konakovića brzo je stavilo tačku na ta nadanja. Njegov rad na unapređenju međunarodne pozicije BiH dodatno je ojačao njegov status, ostavljajući Ćudić nesretnom uspjehom koji nije njen.
Nezadovoljstvo zbog uspjeha drugih
Posebno je indikativno da je Benjamina Karić, pored uspjeha na poziciji gradonačelnice, uspjela sama osvojiti glasove za načelnicu Općine Novo Sarajevo na prethodnim izborima, poziciju na kojoj je Ćudić ranije neslavno izgubila. S druge strane, Elmedin Konaković, svojim izvanrednim radom i rezultatima na funkciji MVP-a, postao je simbol uspjeha koji Ćudić nije ostvarila.
Sabina želi, a drugi ostvaruju
Ambicije Sabine Ćudić često su ispred njenih stvarnih političkih rezultata. Nezadovoljstvo zbog uspjeha kolega poput Karić i Konakovića, koji su svojim radom ostvarili ono što je ona željela za sebe, sve više dolazi do izražaja u njenim neosnovanim i paušalnim kritikama. Njena politička borba tako sve više djeluje kao izraz razočaranja, nego kao istinska želja za promjenom.
Političke kritike su legitimne i potrebne, ali u slučaju Sabine Ćudić, one sve više odaju dojam ličnog i nerealiziranih ambicija. Umjesto da gradi konstruktivan dijalog i doprinosi rješenjima, njeni istupi često rezultiraju polarizacijom i skretanjem pažnje s ključnih problema koji opterećuju građane Bosne i Hercegovine.