Ponedjeljak, 13.05.2024.

Kako da se borimo na međunarodnoj sceni kad nam članovi Predsjedništva BiH ne govore ni strane jezike?

Nedjelja, 20.12.2020. | Kolumne

Postoji kolokvijalna izreka “Gdje ćeš na Rusiju”, koja dobro opisuje utjecaj te jedanaest vremenskih zona prostrane i globalno moćne zemlje. U našoj, bosanskoj percepciji, Rusija je sinonim za antibosansko. Ona je kočničar, pristrasni branilac velikosrpskih interesa, zemlja koja putem PIC-a, Vijeća sigurnosti UN-a, čvrsto zateže bosanski čvor.

Zbog te globalne moći koju posjeduje, nećete naći u modernoj povijesti primjere, gdje predsjednici i visoki zvaničnici nekih zemalja odbijaju sastanak s najvišim ruskim kolegama. Željko i Šefik did it. I to kada je Rus već bio u Sarajevu. Poljubio je Lavrov vrata, spakovao ikonu nazad majci Rusiji.

Ima jako puno razloga za ovakvo Željkovo i Šefikovo ponašanje. Pitanje je samo, da li se ovakvi potezi konsultuju, ima li iza neki plan ili se ovako važni koraci čine na način: “Hoćemo li? Ma hoćemo!”.

A gdje je probosanska diplomatija i vanjska politika danas? Gdje je interes Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini danas? Odgovor na ova pitanja možemo posmatrati i kroz prizmu, a i poređenje, sa pitanjem konstitutivnosti, koje su kao ključno nacionalno pitanje nametnuli Dragan Čović i HDZ. Oba HDZ-a, hrvatski i filijala u Mostaru. Ne čuje se ništa iz Bosne i Hercegovine, sem dvije riječi, konstitutivnost i ravnopravnost, koju ponavljaju svi hrvatski zvaničnici.

S druge strane, iako svoju konstitutivnost i ravnopravnost, Bošnjaci nikad nisu ostvarili u entitetu RS i kantonima i općinama gdje dominiraju Hrvati, o tome danas se ne govori, ili je posljednje u nizu prioriteta u bilo kojoj i bilo čijoj agendi za Bosnu i Hercegovinu. Gdje su konstitutivni Bošnjaci u institucijama Republike Srpske, u upravi, policiji Republike Srpske? Šta je sa pravom na korištenje maternjeg jezika, povratkom? Zaglušujuću buku na međunarodnom planu pravi hrvatska, pa cak i srpska diplomatija oko prava Hrvata na konstitutivnost u Bosni i Hercegovini. A krivi su naravno Bošnjaci, samo što i vlastitu obespravljenost bošnjacki establišment ne može i ne zna nametnuti bilo gdje.

Zagreb i Beograd se protive reviziji Dejtonskog sporazuma u pravcu pravljenja funkcionalne države, a ne smatraju izmjene Izbornog zakona BiH i pravljenje zasebne izborne jedinice za Hrvate revizijom i Washingtonskog i Dejtonskog sporazuma. Predali su Bošnjaci mnoge koncesije, i načinili mega odricanja, da bi došli do nekih rješenja. Sada se, diplomatijom, međunarodnim utjecajem želi mijenjati samo ono sto na bosanskom stolu odgovara Hrvatima.

Srbi idu i korak dalje. Ojačani Srbijom koja koristi sve diplomatske, intelektualne resurse, da nametne svoje istine na međunarodnom planu. Nije im mrsko ni, upregnuti glasače iz Srbije i dovesti ih na biračka mjesta u Srebrenicu. Želi se pokazati brojčana nadmoć Srba u Istočnoj Bosni i pokazati kako je to vijekovni srpski prostor. Ali, to je potpuno druga tematika.

U ovom tekstu pokušavamo predstaviti koliko je postala tiha, i ne znači ništa, riječ bošnjačkih predstavnika i političara u međunarodnom kontekstu. Zašto nema nametnutog pitanja konstitutivnosti i ravnopravnosti Bošnjaka u entitetu Republika Srpska? Zašto nije implementiran Aneks VII Dejtonskog ugovora, šta je s pravom Bošnjaka da se koriste svojim pismom? To što član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nije iz HDZ-a, legitimizira HDZ da blokira formiranje nove vlade u Federaciji BiH, koja raspolaže sa budžetom od 5 milijardi, te je pitanje je života i smrti za 2.5 miliona stanovnika Federacija. Naravno, 75 posto Bošnjaka.

Dakle, svezali su nas, postavili u okove, kako vole reći neki lideri, a onda na međunarodnoj sceni upiru prstom da takvi okovani vršimo majorizaciju, preglasavanje, ukidamo entitet Republiku Srpsku itd. Činjenica jeste da su diplomatije i Srbije i Hrvatske u puno boljoj poziciji. Hrvatska je i članica Evropske unije, kroz čije institucije stalno vrši pritisak i jednostrano izvještava iz Bosne i Hercegovine. Ali, zar nije pravda i pravičnost na našoj, bosanskoj strani, zar nismo mi najveće žrtve na Balkanu, zar mi ne preživljavamo iskustva Srebrenice, Prijedora, Brčkog, Foče, Višegrada? Otkud sada to, da politika iz Sarajeva nekoga ugrožava?

Ali, mi ne trebamo sažaljenja iz međunarodne zajednice, mi samo treba da se izborimo za istinu, pravdu, pravičnost i međunarodni standard. Ali, kako i s kim? Pa ni jedan od dva probosanska člana Predsjedništva BiH ne govori strane jezike, ne idu već odavno na vazne destinacije, ne govore na bitnim forumima. Ministrica vanjskih poslova BiH se ionako zadala na neke unutrašnje poslove. Zato, ako je vraćanje Lavrova procjena nakon detaljne analize, neka su ga vratili, ali ako je to samo bio trenutačni hir, neka je Bosni i Hercegovini bog na pomoći. Gledat ćemo onda u budućnosti performance i rješavati agende koje nam serviraju Čović, Dodik, Vučić i Plenković.

(PRESS)