Četvrtak, 02.05.2024.

Civilizacija – Šta je to?

Subota, 19.09.2020. | Kolumne | Najnovije

Za PRESS piše: Mustafa Cerić 

Civilizacija su ljudi i stvari, stvari i ljudi (Fernand Braudel). Otuda je truizam: nema civilizacije ni bez ljudi, ni  bez stvari.

Prema tome, u rasponu od proizvodnje šibice do svemirske letilice mjeri se moć i utjecaj određene civilizacije, kao što se i u rasponu od obrazovanja i odgoja jednog portira do vrhunskog naučnika, atletičara i političara mjeri vrijednost i domet jedne civilizacije. Truizam je, također, da nema proizvodnje moćnih civilizacijskih sredstava bez moćnih civilizacijskih umova. Lakše je objasniti uzroke nastajanja i uspona nego uzroke nestajanja i pada jedne civilizacije. Uzrok nastajanja civilizacije leži u probuđenom duhu i umu čovjeka, a uzrok njenog nestajanja stoji u uspavanom čovjekovom duhu i umu. Nije jasno zašto se ljudski duh i um gasi u trenutku kad se određena civilizacija popne na vrh svog uspona. Tad ju civilizacijske stvari ne spašavaju. Civilizacijske “stvari” nemaju smisla same po sebi. Njima ljudski duh i um daju smisao, a ako toga nema, onda nema ni civilizacije jer civilizacija se događa u održavanju ravnoteže između “ljudi” i “stvari”. Onog trenutka kad se naruši ta ravnoteža na štetu ljudskog duha i uma, civilizacijske “stvari” nemaju ni civilizacijsku moć ni civilizacijski smisao – civilizacija neminovno umire. Rimska civilizacija nije umrla zbog nedostatka civilizacijskih stvari, već zbog umora ili umorstva rimskog duha i uma u nemoralu.   

Na početku islam nije imao nikakva civilizacijska sredstva. Imao je samo duh Božanski i um ljudski. Za kratko vrijeme islam je tim duhom i tim umom ovladao civilizacijskim sredstvima dvije najmoćnije civilizacije tog vremena: perzijskom i bizantijskom. Na taj način islam nije više bio samo “beduinska” vjera, već i svjetska civilizacija – “islamska civilizacija”.  Dok god je održavala ravnotežu između “ljudi” i “stvari”, islamska civilizacija je bila na vrhu svjetske povijesti.

Onoga trenutka kad je ljudski um zanemario Božanski duh, Islamska civilizacija je doživjela pad. Ali, za razliku od drugih svjetskih civilizacija, islamska civilizacija nije nikad umrla, već je više puta u povijesti preživljavala i doživljavala svoje uskrsnuće (resurrection), zahvaljujući milosti Božanskog duhu i radoznalosti ljudskog uma. To isto važi za “bosansku civilizaciju”, koja je padala i dizala se, koja je naizgled umirala i naočigled uskrsavala, oko koje su se stalno otimali, kao što to i danas čini, njeni susjedi, ali nijedan od njih nije nikad bio, niti će ikad biti u stanju da joj ubije dušu i osvoji pamet. 

Pardon Milanoviću, povijesno i civilizacijski Bosna je bila “Passat”, a i danas je, dok je Hrvatska, a i danas je,  bila “Yugo 45”. Pozivam za svjedoka Miroslava Krležu: – Uzmite, molim Vas, koliko je tamo (u Bosni) bilo pismenog svijeta, knjiga, biblioteka, pa i škola, ako hoćete. Neke najstarije škole su ipak djelovale u Bosni, pa kad slavimo nastajanje univerziteta oko isusovačkih školskih ustanova u Zagrebu, zašto bismo zaboravljali bosanske medrese koje su mnogo starije. (Enes Čengić, Trubač u pustinji duha, str. 32). 

Znam, nije tebi, Milanoviću, do čitanja Krleže. Nemaš ti vremena za tu besposlicu, ali imaš vremena da u bosansku civilizacijsku motoriku sipaš hrvatsko gorivo, koje je štetno po bosansku ekologiju, gorivo koje izaziva zdravstvene probleme kod bosanskog čovjeka. Milanoviću, ti to radiš iz čiste pakosti i ljubomore prema Bosni, koja već odavno prima samo “Eurosuper 100” za svoju vožnju prema Europi. Otrovno gorivo koje joj se sipa iz Hrvatske usporava njenu brzinu, ali će Bosna ipak stići na vrijeme tamo gdje je krenula i tamo gdje joj je mjesto. Ako Bog da! 

No, mene više brine šta Bosni rade njeni sinovi i kćeri u zadnje vrijeme. Narušavaju joj civilizacijsku ravnotežu između “ljudi” i “stvari” što dolazi do kriznih situacija i ružnih afera, koje vode ka urušavanju “bosanske civilizacije”. Krize i afere, koje su evidentne, u sadašnjem stadiju “bosanske civilizacije” ne javljaju se zbog nedostatka “statuta”, “zakona” i “normativnih akata”, već se one javljaju u nedostatku konekcije duha, uma i srca među bošnjačkim/bosanskim ljudima, koji više brinu o stanju “stvari” nego o stanju “ljudi”. Statuti, zakoni i normativni akti nisu u knjigama, već u srcima ljudi. Staljin je imao najbolje napisani ustav u svijetu. Velika Britanija nema pisanog ustava, ali ima duh, um i srca ljudi, koji znaju šta je britanski interes u svako doba i na svakom mjestu. 

Stvari su mrtva materija, a ljudi su živo tkivo nacije, tkivo koje ili se kreće rapidno ili se kreće sporo ili se nikako ne kreće. To živo tkivo nacije pokreće ljudski duh, vodi ljudski um i spaja ljudsko srce. Ako je duh uspavan, ako je um umoran, ako je srce odsutno, onda je cijela nacija u zastoju, ne kreće se već stoji na jednom mjestu kao meta za odstrel dušmana. Ako smo u rapidnom pokretu, dušmani mogu da nas gađaju, ali ne mogu da nas pogode. 

U stvari, u održavanju ravnoteže između “ljudi” i “stvari” u sadašnjem stadiju bosanske civilizacije nužno je da Bošnjaci/Bosanci posvete pažnju ljudima, nužno je da se uspostavi konekcija bosanskog duha, uma i srca među ljudima, konekcija koje danas nema pa se zato događa da su ljudi daleko jedni od drugih, da gube povjerenje jedni u druge, da se lahko odriču jedan drugoga, da lahko optužuju jedan drugoga. 

Dakle, nije dovoljno imati statut, zakon i normativni akt za red i poredak u zajednici i državi, već je mnogo važnije imati obrazovane i odgojene ljude koji su međusobno duhovno, umno i moralno povezani i uvezani u jedan zajednički hod prema jednom zajedničkom cilju. Bošnjaci/Bosanci danas nemaju ni obrazovane ni odgojene ljude, koji zajedno idu prema jednom zajedničkom cilju. 

Treba znati, nije moć u argumentu političke ili administrativne sile, već je moć u sili duhovnog, umnog i moralnog argumenta, kojeg svaki razuman Bošnjak/Bosanac može i hoće dragovoljno prihvatiti. 

Sadašnje civilizacijsko stanje u Bošnjaka/Bosanaca je u krizi zato što žive u strahu od argumenta političke sile a ne u radosti sile duhovnog, umnog i moralnog argumenta. Ovo se mora mijenjati. Moraju se ljudi obrazovati i odgajati duhovno, umno i moralno prije nego ih se obaveže na poštivanje statuta, zakona i normativnih akata. Tu ulogu u sadašnjoj “bosanskoj civilizaciji” treba da ima Islamska zajednica, koja treba redefinirati ili resetira svoju misiju u smislu napora za rekonekciju duha, uma i srca među Bošnjacima/Bosancima, koji, umjesto da se okupljaju oko zajedničkog nacionalnog i državnog cilja, sve više se osipaju i rasipaju dragocjenu duhovnu, umnu i moralnu energiju, koja treba da pokreće i okreće bosanski državni motor, kojeg bosanski susjedi žele da blokiraju. Što se prije to shvati, to će biti bolje za vjeru, naciju i državu. U protivnom, što se budu duže ignorirali ovakvi savjeti, sve dublja će biti duhovna, umna i moralna kriza u Bošnjaka/Bosanaca i sve više će biti afera, koje će nam ubijati dušu i slabiti volju da budemo bliži jedni drugim. Znam, lakše je savjetovati nego ga ličnim primjerom primijeniti. Ali, nekad je savjet dragocjeno blago, koje ne treba bacati u smeće. Nekad je savjet vjerska i moralna dužnost kako za onoga koji treba da ga daje tako i za onoga koji treba da ga prima!    

Bosanska civilizacija su ljudi i stvari, stvari i ljudi. Zato je farz brinuti o ljudima prije nego o stvarima, jer ljudi grade stvari, ali stvari ne grade ljude, već ljudi sami moraju graditi sebe, moraju oživljavati Božanski duh u sebi, moraju paliti svjetiljku u svom umu, moraju širiti ljubav iz svog srca prema bosanskom bratu i bosanskoj sestri.  

Allahu Svemogući, osnaži nam duh za dobro, um za lijepo i srce za ljubav! 

Allahu Sveznajući, pouči nas kako da budemo u kontaktu jedni s drugima kao braća i prijatelji! 

Allahu Milostivi, omili nam druženje u miru i sreći! Amin!