Petak, 19.04.2024.

BOSANSKA NACIJA – ŠTA JE TO?

Subota, 15.08.2020. | Kolumne | Najnovije

Piše za PRESS: Mustafa Cerić

Polazeći od toga da je jasno da atribut “bosanski” implicira sve ono što ima bosanski duh i um, potrebno je sagledati koliko tog bosanskog duha i uma ima u “bosanskoj nacija”, odnosno koliko je pojam “bosanska nacija” prisutan u bosanskom duhu i umu. Ne postoji jedinstvena definicija nacije, ali postoji opći utisak o tome da je nacija “svaka grupa ljudi koja se takvom osjeća i smatra”. 

Naravno, prvi zajednički osjećaj i mišljenje grupe ljudi o samima sebi formiraju se u ukviru njihovog rodnog porijekla lat. natio: rod, pleme, narod. No, zajednički rodni ili prirodni osjećaj grupe ljudi nije dovoljan za formiranje kolektivne nacionalne svijesti. Sâm osjećaj je duh, koji miruje sve dok ga um ne pokrene svojim sredstvima, koja mu stoje na raspolaganju,  a to su sredstva jezika, religije, običaja i drugih simbola za oblikovanje kolektivne nacionalne svijesti, kao što su simboli himne, zastave, grba, spomenica te važnih povijesnih datuma. Ako je duh suviše uspavan um nije uvijek u stanju da ga probudi, ali i um ako je oskudan sredstvima za buđenje duha, ni duh nije uvijek u stanju da um nagovori da koristi sredstva za oblikovanje kolektivne nacionalne svijesti, koja treba da drži baklju nacionalnog ponosa. 

Upravo je u tome problem u Bošnjaka/Bosanaca: kasno buđenje bosanskog duha. Razlozi za to je lijenost bosanskog uma, koji nijemo promatra kako raskoš bosanskog nacionalnog osjećaja curi iz Bosne i prelijeva se tamo gdje mu nije mjesto. Bosanski nacionalni osjećaj nije ništa drugačiji od svih ostalih osjećaja bez kojih ne možemo zamisliti ni svoje biće ni svoj život. To nije nikakva izmišljotina, niti je ideja o nacionalnom osjećaju nastala prvo u Engleskoj u 19. stoljeću u povodu odvajanja engleske krune i crkve od papinskog autoriteta. Taj osjećaj pripadnosti narodu/naciji bio je prisutan i kod Musa, a.s., i od Isa, a.s., i kod Muhammada, a.s. S tom razlikom što njihova pripadnost svom narodu/naciji (qavm) nije značila odbojnost prema drugim narodima, kao što se danas nacija (nacionalizam) doživljava kao mržnja prema drugoj naciji kako bi se dokazala ljubav prema vlastitoj naciji. 

Osim u Bošnjaka/Bosanaca, koji su u ovom, kao i mnogim drugim pravilima izuzetak, na način da im se još uvijek servira “ojkofobija”, strah od bosanskog nacionalnog osjećaja i od bosanskog nacionalnog mišljenja  što bi ih moglo odvesti u “bosanski nacionalizam”, koji bi mogao ličiti na srpski i hrvatski nacionalizam. Stoga su Bošnjaci/Bosanci dosada pokazivali više ljubavi i poštovanja prema drugim/susjednim nacijama nego prema svojoj vlastitoj. Neki su to pretvarali i u samo-mržnju (self-hatred).  To je bilo zato što se Bošnjacima/Bosancima objašnjavalo da ne smiju ličini ni na koga osim na sebe same, iako se ne zna šta to zapravo znači.  Oni treba da nastave kao i dosada – svađati se između sebe oko “islama”, “selama”, “namaza”, “nacije”, “države” i drugih lažnih dilema. 

Mislio sam da smo kao narod naučili neke lekcije iz “srpskog genocida” o “naciji” i “državi”, koje smo kao generacija bili propustili. Prije svega, mislio sam da smo se, nakon dugog razdvajanja na vjerske i svjetovne, na hrvatske i srpske, na podobne i nepodobne, spojili u jedan prepoznatljiv bosanski duh i bosanski um o zajedničkoj nam naciji-državi, državi-naciji. Nažalost, ratna sjećanja ili memoari nekih vojnih i civilnih autora (Bošnjaka/Bosanaca), koji se ovih dana pojavljuju,  razočarali su me zato što se u tim memoarima očituje dublji jaz između nas kao naroda/naciji nego što je bio. Shvatio sam da se mi kao narod/nacija još uvijek nismo ni sreli ni spojili u jedan bosanski duh osjećanja i jedan bosanski um mišljenja. Porazno je čitati kako su neki gledali jedan na drugoga i u najtežim vremenima na način da li je neko klanjao ili nije klanjao. Dakako, važno je da imamo zajednička moralna načela, koja nas spajaju a ne odvajaju jedne od drugih, posebno kad je riječ o duhovnim ili moralnim vrijednostima, ali je isto tako važno da imamo zajedničku vrijednost tolerancije, koja u nama snaži duh zajedništva a ne netrpeljivosti i odbojnost.

No, ako uzmemo u obzir, kao što je Aristotel govorio, da se ljudski um i karakter formiraju od puberteta do dvadeset prve godine života, onda moramo shvatiti da smo mi sadašnja generacija, čiji um i karakter su oblikovani na više načina, nažalost još uvijek razdvaja a ne spaja jedne s drugima, kao naciju u bosanskom duhu i u bosanskom umu.

Ali, ima nešto što mi daje nadu da ćemo se mi (Bošnjaci/Bosanci) ipak sresti, razumjeti i spojiti u jedno prepoznatljivo, homogeno, zdravo i zrelo bosansko nacionalno i državno biće, a to je nacionalna sloboda, koju danas imamo i nacionalna volja, koju treba da jačamo da postanemo moralna savjest čovječanstva nakon genocida.

Ako kao nacija  imamo na umu da nam je Svevišnji Bog povjerio svjetsku ulogu moralne savjesti čovječanstva zato što su ratni zločinci osuđeni zbog počinjenog zločina protiv našeg nadoda, protiv čovječnosti, onda je naša moralna obaveza da se izdignemo iznad sitnih pitanja i lažnih dilema, koje smo kao generacija naslijedili iz vremena neznanja (džahilijjeta) o sebi, o svojoj vjeri, o svojoj naciji, o svom jeziku, o svojoj kulturi i, što je najvažnije, o svojoj državi. 

  • Mi moramo budućoj generaciji biti uzor jedinstvenog bosanskog nacionalnog duha i uma! 
  • Moramo buduću generacju osloboditi duga, koje smo mi morali skupo platiti zbog zabluda i nemara! 
  • Moramo biti nacija i država koja voli i poštuje samu sebe!
  • Mi ne mrzimo nikoga osim onoga koji mrzi nas!        
  • Ako neko pita: – Bosanska nacija – šta je to? 
  • Reci: – Bosanska nacija je bosanski duh zajedničkog osjećaja i bosanski duh zajedničkog mišljenja svih Bošnjaka/Bosanaca ma gdje bili – od mašrika do magriba!  Amin!