Ponedjeljak, 25.11.2024.

Zar je Malezija, nakon svega što je učinila za BiH, zaslužila da joj šaljemo Memića za ambasadora?!

Četvrtak, 23.07.2020. | Kolumne

Javna slika koja je posljednjih godina stvarana o Senaidu Memiću, a u čijem je “izoštravanju” on davao najveći doprinos, svjedoči o osobi kojoj je svojstveno mnogo toga, ali nikako ne diplomatičnost, obzirnost, kultura, tolerancija, uljudnost, osjećaj za dijalog, što su vrline koje bi trebale krasiti ambasadore.

Piše: SENAD AVDIĆ za Slobodnu Bosnu

Šefik Džaferović, član Predsjedništva BiH, konačno je uspio, iz drugog pokušaja, pronaći ambasadorsku destinaciju za stranačkog kolegu Senaida Memića, načelnika općine Ilidža. Memić će predstavljati Bosnu i Hercegovinu u prijateljskoj Maleziji. Prethodno je Memić bio begenisao ambasadorsku fotelju u Saudijskoj Arabiji, a ni Džaferoviću, koji ovakve fermane potpisuje, kao ni Bakiru Izetbegoviću, koji o tome odlučuje, ta ideja nije bila neprihvatljiva. No, u posljednji čas, umjesto Memića, za ambasadora u Saudijskoj Arabiji imenovan je Muhamed Jusić, ugledni islamski teolog i arabist mlađe generacije, autor više knjiga o arapskom svijetu, angažiran inelektualac i cijenjen autor i javni radnik. Jusić je bio i član kabineta reisa Huseina ef. Kavazovića, što je bio povod za špekulacije da je reis Kavazović osobno presudio o novom ambasadoru u Saudijskoj Arabiji, čemu se Džaferović i Izetbegović, srećom, nisu mogli suprotstaviti.

Međutim, nije Senaid Memić dugo čekao na novu priliku: Predsjedništvo BiH glasovima sva tri svoja člana imenovalo ga je za ambasadora BiH u Maleziji.

Stranka demokratske akcije je već duži period tražila način da načelnika Memića dostojanstveno, kako i priliči provjerenim kadrovima i zaslužnim utemeljiteljima, na obostrano zadovoljstvo, skloni ne samo s Ilidže nego i iz Bosne i Hercegovine. Razlog je višegodišnji sukob koji tinja između njega i Alije Budnje, najbogatijeg SDA-ovca na Ilidži, konflikt koji se nije mogao riješiti na drugi način. Ilidža je, rečeno terminologijom Divljeg zapada, postala “premala za njih dvojicu”. 

RASLE TIKVE NA BUDNJIŠTU

Netrpeljivost između Memića i Budnje traje još od stradanja, odnosno ubistva mladića Dženana Memića, s čijim je ocem Murizom aktuelni načelnik Ilidže u rodbinskim odnosima. Kao i cjelokupna Dženanova familija i značajan dio javnosti, i Senaid Memić je za ubistvo mladića sumnjičio sina Alije Budnje. Pravosuđe u Sarajevu ni četiri godine nakon tog tragičnog događaja nije dalo pravovaljan odgovor na pitanje kako je Dženan Memić kobne noći stradao u Velikoj aleji dok je šetao sa svojom djevojkom, “zaboravnom” Alisom Mutap.

Javna slika koja je posljednjih godina stvarana o Senaidu Memiću, a u čijem je “izoštravanju” on davao najveći doprinos, svjedoči o osobi kojoj je svojstveno mnogo toga, ali nikako ne diplomatičnost, obzirnost, kultura, tolerancija, uljudnost, osjećaj za dijalog, što su vrline koje bi trebale krasiti ambasadore. Brojni njegovi javni istupi, po pravilu osioni, bahati, priprosti i nerijetko utuživi, svrstavaju se u najveće domete primitivizma i cilvilizacijske regresije koju je demonstrirala Stranka demokratske akcije i njeni istaknuti članovi, koji se već 30 godina seljakaju sa jedne na drugu, sve odgovorniju od odgovornije funkcije. 

Izdvojit ćemo samo neke, nasumično izabrane, od neprolaznih bisera Senaida Memića, nekoliko blistavih dokaza otupjelosti njegovih čula i misli na pristojnost i civilizacijske uzuse.  

“Nećemo davati pare za Zemaljski muzej, jer ni ja ni građani Ilidže tamo ne zalazimo”, odgovorio je Memić prije nekoliko godina na zahtjev državnih institucija nižim razinama vlasti da se financijski pomogne jedna od najznačajnijih, temeljnih kulturnih institucija u državi.  

Ostat će nezaboravno i kako je načelnik Memić, na primjedbu jednog stanovnika Hrasnice da voda koju koriste građani, nije za piće i da čak ni psi neće da je piju koliko je zagađena, šeretski odgovorio u stilu Zmaja od Šipova: “Bogami si ti raspustio svoju paščad.”

U otvorenom pismu načelnik Memić je poručio Emiru Suljagiću koristeći se folklornim rječnikom iz registra najnovijeg primitivizma: “Emire Suljagiću, nije bitno iz čije si se kutarisao nego u čiju se zavlačiš!”    

SUDIJA TE SUDI, SILAJDŽIĆ TE POMILUJE   

Budući ambasador Senaid Memić je zbog svog nacionalisitičkog siledžijstva i vandalskog bahaćenja pravomoćno sudski kažnjen na šest mjeseci zatvora od Suda Bosne i Hercegovine.

U septembru 2006. godine, Memić je u sudnici Suda BiH tokom izricanja presude njegovom sinu Senadu Memiću, opuženom za šverc oružja i minsko-eksplozivnih sredstava, brutalno napao i izvrijeđao sudiju ovog suda Nenada Šeledu

Imaš li dokaz, majmune jedan? Ti si sudija, vidi te kakav si. Jesi li slušao, jesi li gledao?! Neće meni više četnik suditi”, urlao je pobješnjeli Memić, u to vrijeme načelnik Općinskog vijeća Ilidža i dekan Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu.

Nekoliko mjeseci kasnije, u junu 2006. godine, Sud Bosne i Hercegovine proglasio je Memića krivim i osudio ga na šest mjeseci zatvora, iako je zapriječena minimalna kazna za ovo djelo (vrijeđanje i onemogućavanje rada Suda) godinu dana, a maksimalna pet godina zatvora.

Dvije godine kasnije, 2008., Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (Haris Silajdžić) amnestiralo je Memića, preinačivši mu kaznu na tri mjeseca i dvije godine uslovno. Kasnije mu se kazna mogla izbrisati iz kaznene evidencije.

Senaid Memić je, zbog pisanja o kriminalu i švercu njegovog sina, tužio i “Slobodnu Bosnu” te glavnog urednika Senada Avdića. Ponovo je tokom suđenja tadašnji dekan Memić u sudnici ispoljio raskošnu paletu sebi svojstvenog prganskog divljaštva, šovinizma i vulgarnosti prema sutkinji Nadi Papo, novinaru Avdiću i njegovom pravnom zastupniku Draženu Zubaku. Njegova tužba tada je odbačena.

Stranka demokratske akcije se ne odriče svojih prvoboraca, čak i kada su pravomoćno osuđivani, što sugerira samo jedini mogući zaključak: da Memić sve što radi u posljednjih 25 godina, ne čini na svoju ruku nego radi uz odobrenje ili čak po diktatu vrha svoje stranke. Jer, Ilidža kakva je pretvorena u posljednjih nekoliko godina, za vakta i zemana Senaida Memića (i Alije Budnje, bezbeli), gotovo je idealno-tipski, paradigmatski primjer islamističke megakasabe, kakvu ju je u svojim “vizionarskim djelima” i deklaracijama skicirao Alija Izetbegović. Onaj koji je mislio da će se taj vjersko-socijalni, vlasničko-arhitektonski koncept zadržati na rubnim dijelovima BiH, u zapuštenim boguizanogu enklavama i islamsko-šerijatskim rezervatima, poput Donje Bočinje i Gornje Maoče, gorko se prevario: Memićeva (SDA-ova) Ilidža je mainstrem projekt bošnjačke politike, a ne nikakvo eksperimentalno “ogledno/pokazno dobro”. Herostratska strast načelnika Memića, uništavanje svega što je prethodilo njegovoj vladavini, uključujući i antička nalazišta, a pogotovo mrske komunističke fabrike, hotele, turističke bisere, bila je nužna da bi se postigli takvi zapanjujuće poražavajući rezultati u identitetskoj, vlasničkoj, civilizacijskoj… prenominaciji ovog sarajevskog predgrađa.   

Ambasada u Maleziji je možda i sitna nagrada Senaidu Memiću za sve ono što je godina uradio i počinio u nastojanju da to bude upravo onako kako su od njega tražili (i dobili) strani investitori i domaći izdajnici.  

Jasno je da se SDA odužila Senaidu Memiću za cjelokupan životni opus i postignuća, samo nije poznato šta nam je skrivila dobra, poštena i dobronamjerna Malezija, čime je Bogu zgriješila da joj u diplomatske pohode šaljemo Senaida Memića?!