Za PRESS piše: Mustafa Cerić
Lično ime čovjeka ne mora da odgovara imenovanom. Kod Ismeta Kasumagića hem ime hem prezime njemu liče i priliče. Ismet znači „nevin“, a Kasum znači „dobit“. I baš zato što je bio nevin mladić, Ismet im je bio sumnjiv. Sumnjali su da je bio „Mladi musliman“. I pogodili su, Ismet je bio „Mladi musliman“. Oh, kako to danas gordo, ali i gorko zvuči. Oh, kad bi današnji „mladi muslimani“ znali šta to uistinu znači. Biti nevin i slobodan od optužbe što si hem „mlad“ hem „musliman“. I što ideš u džamiju bez straha da te oni sačekuju na ulazu da te odvedu u zindan. Oh, kako je danas lijepo biti slobodan u Bosni. Ima drugih stvari, koje treba popravljati, ali zlatnu bosansku slobodu, koju danas imamo ne smijemo nikad izgubit. I nikad ne smijemo zaboraviti Allahovu milost, koja nas prati zahvaljujući, između ostalog, i dobrim ljudima u našim redovima poput Ismeta Kasumagića.
Ne pretjerujem, već ne dosežem do adekvatne riječi, kojom bih iskazao koliki je „kasum“, kolika je dobit, koju nam Ismet iza sebe ostavlja od svog plodonosnog života od devedeset i tri ljeta za našu vjeru, naciju i državu, dobit koja nas obavezuje da ga se zauvijek sjećamo. Ne mogu, dakle, adekvatno dosegnuti ni do Ismetovog lika i ni do njegovog djela. Ali, mogu svjedočiti da je Ismetov lik od najljepših osmijeha i najljepših riječi u Bošnjaka, koje pamtim.
Ne znam kad sam Ismeta prvi puta upoznao, ali znam da kad god sam ga sreo bio je nasmijan i vedar. Bio je pun života. Volio je ljude. Volio je s ljudima razgovarati. Preko vikenda bi dolazio s Džemalom Salihstahićem u moje selo, Veliko Čajno, Čajangrad. Nisu bili iste profesionalne struke. Džemal je bio profesor historije u Zeničkoj gimnaziji, a Ismet je bio profesor metalurgije na Metalurškom institutu u Zenici. Naizgled nisu imali ništa zajedničkog. Ali samo naizgled. Oni su, u stvari, dijelili ono najbitnije u njihovom životu – vjeru, kulturu i sudbinu Bošnjaka muslimana.
Upoznali su se tako što su tada muslimani potajno međusobom pričali da u Zenici ima jedan u Metalurškom institutu koji klanja, a jedan u Zeničkoj gimnaziji. To je bio znak njihovog prepoznavanja. Postali su prijatelji. Sprijateljila ih je „zabranjena“ vjera, „neobrađena“ kultura i „neizvjesna“ sudbina bosanskih muslimana. Nisu pričali ni o metalu, ni o čeliku, ni o nemilosrdnoj historiji, već o sadašnjosti i budućnosti islama kod Bošnjaka. Vikend im je bio duhovni odmor od svakodnevne socijalističko-komunističke propagande. A moje rodno mjesto im je bilo pravo mjesto za to.
Kao mladi softa Gazine medrese nisam razumijevao njihovu priču, ali sam znao da je važna. Ismet je volio da mu pričam šta ima u Medresi. Ko su i odakle su softe. Ima li među njima odličnih. Pitao bi me i o profesorima u Medresi. Nisam baš bio vješt u odgovorima. Ismet se nije oduševljavao mojom pričom, ali ju nije ni osporavao. Sad kad se toga sjetim, izgleda mi sve tajnovito i zagonetno. Ali, moje sjećanje na Ismeta je jasno. Posebno se sjećam mojih susreta s njim u Gračanici, dok sam bio imam u Bijeloj džamiji. Ismet bi ponekad dolazio u Gračanicu prijateljima i to baš petkom. S minbera bih ga zapazio kako sjedi u zadnjem redu i otvorenih usta slušao moju hutbu. Priznajem, moju hutbu sam prilagođavao upravo njegovom uhu. A Ismet je volio da čuje „oštru“ hutbu, koja udara u sridu. Kao freš Azharlija, želio sam se dokazati „Mladim muslimanima“, među kojima je bio i moj punac Abdulaziz Zijo Ahmedbegović. Njihova ocjena mog imamskog i hatibskog rada bila mi je važnija od ocjene mojih pretpostavljenih u Islamskoj zajednici.
Imao sam veliko zadovoljstvo kad bi mi nakon džume-namaza Ismet Kasumagić prišao i pružio ruku, nije bilo tada Korone, i čestitao mi na hutbi. Ali, ne samo čestitao, već i dao svoj kritički komentar kako bi mi kazao da je moju hutbu pažljivo slušao. I kako bi me ohrabrio da budem još jači.
Ne znam da li ima i danas tih poput Ismeta, koji slušaju hutbu petkom i prilaze hatibu da mu čestitaju. Volio bih da ima. Zasigurno, nedostajat će nam ta plemenita osobina Ismeta Kasumagića, osobina da brine o ljudima, da im pokloni osmijeh sa lica, da im pruži ljubav iz srca i da s njima iz duše podijeli bratsku vjeru. Bio je to lik Ismeta Kasumagića na kojeg njegova familija i njegov narod mogu biti ponosni.
Dakako, mogu svjedočiti i o njegovom djelu. Ismet Kasumagić nije bio samo aktivista za pravdu i istinu o svojoj vjeri, narodu i državi, već je bio i svjetski stručnjak u poznavanju metala, posebno čelika. Bio je jedan od rijetkih, ako i ne jedini, koji je znao detektirati stupanj nosivosti čelika u konstrukciji mostova. Zato ga se nisu mogli odreći. Znao je i Ismet da je morao biti najbolji stručnjak u svom poslu kako ne biše mogli ostati bez njega. Kako mu, zato što klanja, ne biše mogli ništa.
Kamo sreće da se i danas mora dokazivati savršenstvo u poslu a ne savršenstvo u podobnosti za stranku.
Dakako, postoji danas âh za tom čistom vjerom, za koju se može reći da ju je Ismet Kasumagić imao. Ali ne samo vjeru, već i praktično djelo o čemu svjedoči činjenica da je baš on, Ismet Kasumagić, bio uvijek u prvim redovima u svakom poduhvatu za slobodu i čast Bosne i Bošnjaka. Bio je jedan od glavnih stubova u bosanskom čudu otpora protiv srpske (i hrvatske) agresije na Bosnu i Bošnjake. Bio je uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme, gdje je trebalo stati hrabro i ponosnu za vjeru, naciju i državu. Ismet je na poseban način volio Islamsku zajednicu i nas ulemu, hodže. Nije uvijek bio zadovoljan sa našim radom, ali je pratio i čeznuo da svoju Islamsku zajednicu vidi kao svjetionik na valovitom moru Balkana, Europe i svijeta. Nadam se da sam mu djelimićno ugasio tu čežnju tako što sam makar malo bio reisu-l-ulema u Bošnjaka po njegovoj želji i mjeri.
Ovo je samo djelić moga omaža Ismetu Kasumagiću, koji življaše nevin pod njihovom optužbom zbog vjere, koji bijaše pod njihovim stalnim okom, al’ ih je Allahova milost i uputa prema Ismetu omela da mu ometu vjeru!
Od mene neka je Ismetu Kasumagiću od srca halal olsun!
Nadam se da je i on meni halalio ako, kao reisu-l-ulema, nisam skroz ispunio njegova očekivanja!
Njegove kćeri hadži Amra, Azra i hadži Amila treba da budu sretne i ponosne što su imale takvoga oca, koji je volio ljude kao braću i omladinu kao svoju djecu!
Ismetovi zetovi Nasih i hadži Faris mogu biti sretni i počašćeni što su imali punca, koji je imao čestite kćeri!
Ismetovi unuci, unuke i praunučad Kenan, Almasa, Nedžad, Abdullah, gradonačelnik Sarajeva, Fatima, Kerima, Emina, Halid, Aiša, Esma, Lamija, Faruk, Emir, Amila, Selma, Tarik, Muhamed, Jusuf, Esma, Uzeir, Jasmina, Halid, Davud Kareem, Faruk, Nađa, Zejna, Amal, Nedžad, Najla i Ismail nisu samo zlatni džerdan na vratu svoga dede i nane Azijade u Džennetu, ako Bog da, već su i čelični štit na granici Bosne i na straži slobode i časti Bošnjaka!
Svi Ismetovi i Azijadini potomci imaju razlog da budu ponosni na svoga djeda i nanu, kao što i njihove snahe Emina, Majda, Soraja, Merjema, i Emina te zetovi Senad, Ahmed, Nedžad Sanjin, Adnan i Nermin imaju razlog da budu sretni što pripadaju ovom časnom porodičnom džematu!
Milostivi Allahu, smiluje se našem Ismetu i oprosti mu grijehe! Amin!
Plemeniti Allahu, otvori našem Ismetu dobrom džennetska vrata i uvedi ga u Tvoje džennetske bašče ispod kojih rijeke teku! Amin!
Svemogući Allahu, neka Ismetova smirena duša uđe među Tvoje poslušne robove u Džennetu tamo gdje ga čeka njegova hurija Azijada, koja ga je vjerno pratila na njegovom dunjalučkom životu, kao što je i on nju pazio u svakom dunjalučkom halu! Amin!
Allahu Milostivi, neka Ismet i Azijada budu zadovoljni s Tobom i Ti s njima! Amin!
