Na Dan grada Sarajevo i njegovi građani odali su počast legendarnom komandantu Specijalne jedinice MUP-a Republike BiH Draganu Vikiću, heroju odbrane bh. prijestonice.
Jer, da nije bilo njega, ratna sudbina Sarajeva vjerovatno bi bila posve drugačija.
Ulazak u salu
U sali Bosanskog kulturnog centra (BKC) 6. aprila premijerno je prikazan dokumentarac „Vikić“ autorice Arijane Saračević-Helać, poznate bh. ratne novinarke. Dvorana je bila krcata, a potpuno spontano svi oni koji su čekali da se prvi kadrovi pojave na velikom platnu ugledali su da dolazi i sam Vikić te su ga, svi na nogama, nagradili višeminutnim aplauzom.
Ni Vikić nije mogao vjerovati, ali priznaje da mu je itekako godilo.
– Strašno me dojmio ulazak u salu BKC-a, koja je bila prepuna. Organizatori su morali ranije kapiju zatvoriti iz bezbjednosnih razloga, što mi je žao. Fascinirao me aplauz koji je trajao nekoliko minuta, gromoglasni. To mi je baš onako… Sigurno da sam se lijepo osjećao – kazao je legendarni Vikić ekskluzivno za „Avaz“.
Ponos u njegovom glasu bio je očit, a kako i ne bi kada je za Sarajevo uradio toliko toga, a ovaj mu se grad na sve načine pokušava odužiti. Dokumentarac „Vikić“ je priča o čovjeku koji je 5. aprila 1992. u Skupštini RBiH u živom TV prijenosu pozvao građane na odbranu od agresije.
Tada se raspoloženje građana pretvorilo u odlučnost za otporom.
– Drago mi je što sam među publikom vidio dosta omladine, mlađe i od 20 godina, koji ni ne znaju faktički ništa kako se to ovdje odigravalo i šta se dešavalo. Bilo je, naravno, i starijih. Ali mi je drago posebno što sam mnogo tih omladinaca vidio, s mnogima sam se fotografisao. Skoro sat nisam mogao izaći iz sale koliko sam se fotografisao s gledaocima – istakao je Vikić.
Imati stav
Njegovo patriotsko srce bilo je među prvima na bedemima odbrane Sarajeva, nije se plašio dati život za ono u šta je vjerovao, što su tada mnogi prepoznali i odlučili se da ga skoro pa slijepo prate. Vikić nikada nije doveo u pitanje svoju odluku, a uz njegovo ime danas su neizbježni epiteti „legendarni“ i „heroj“.
I njemu to godi.
– Normalno je da to ljudima godi. Znači to što ljudi još imaju svoj stav i mišljenje oko svega toga, ništa se tu nije promijenilo. Faktički, to doživljavam onako kako su i mene u ratu doživljavali, tako i s ljudima s kojima se sretnem poslije rata. Ti odnosi su isti. Barem se ja nisam, izuzev godina, nimalo promijenio po tom pitanju. A vjerovatno i ti mnogi koji me tako oslovljavaju i koji me poznaju takav odnos imaju i danas prema meni – zaključio je Vikić.
Poredan vremeplov
Vikić nam je rekao i da o konkretnom filmu nije najpodesnija osoba da govori.
– Slike i sve što je prikazano… One koji su tada bili u Sarajevu i što se tiče moje jedinice kojom sam komandovao, manje-više znam i te ljude koji su govorili isto poznajem. Neko ko se u to razumije će vam sigurno bolje od mene moći štošta reći s te strane. Sve u svemu, mislim da su utisci pozitivni, pa vidjet ćemo. To je jedna retrospektiva, poredan vremeplov od početka do kraja – poručio je Vikić.
(AVAZ)
