Za PRESS piše: Mustafa Cerić
Vidjeli smo i čuli. Srijeda 26. august, 2020. je održan mali velikosrpski samit u Beogradu. Također, vidjeli smo i čuli srpskog ratnog zločinac Ratka Mladić u Hagu. Oglasio se da je živ i zdrav. Nije ni umro niti je bolestan. Namjerna ili slučajna koincidencija, ali poruka je jasna: kako siješ, tako ćeš žeti.
U Beogradu se sije, a u Hagu se žanje. Istina, u Beogradu se sada sitnije melje žito sa Kosova radi lakše probave. Dodik nema više šta mljeti iz Bosne. Sve je samljeo što je imao od referenduma do NATO-a. Ostaje mu sada da u Sarajevu mijesi sirovo bosansko tijesto za bosansku pitu, koja je ukusna samo kad se jede za bosanskom sinijom gdje ima mjesta za svakoga. Takva sinija ne postoji u Beogradu zato što za tom sinijom nema mjesta za svakoga. Ima mjesta samo za Srbe, ali opet ne za sve Srbe, već samo za one koji će ubuduće zajednički slaviti praznik – 15. septembar, kao Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, a to je dan kad je probijen Solunski front. Nije važno (t)ko ga je probio. Važno je da je bio probijen te da se to može uzeti kao razlog da se slavi: „srpsko jedinstvo, sloboda i nacionalna zastava“ ako se već ne može slaviti velikosrpska pobjeda, koja je trebala biti ostvarena od Slovenije, Hrvatske, Bosne, Makedonije, Crne Gore pa sve doli do Kosova. Ali nije, unatoč preciznom planu prosrpske vojske JNA da se ostvari „srpsko jedinstvo, sloboda i nacionalna zastava“ na cijelom Balkanu. Umjesto toga, velikosrpska politika se svela na jučerašnji mali velikosrpski samit u Beogradu. Ovu činjenicu o porazu velikosrpske „genijalne“ politike na Balkanu iz devedesetih godina prošlog stoljeća naglašavam naročito zbog mojih Bošnjaka/Bosanaca, koji su se divili „genijalnom“ Miloševiću, a ima ih i sada koji se dive „genijalnom“ Vučiću, koji svaki dan priča srpsku otrcanu priču, dok naši bosanski politički „genijalci“ šute. Ponekad su moji Bošnjaci/Bosanci u pravu, ali vrijednosti se ne mjere prema iluzornoj retorici, već prema rezultatima, koji su u ovom slučaju očiti na štetu te „genijalne velikosrpske politike. Iz toga bi nam valjalo učiti.
Bez namjere da budem ciničan, ali moj pošteni bosanski duh ne može a da ne izrazi komšijski osjećaj sažaljenja prema malom velikosrpskom samitu u Beogradu. Nedostajao mi je onaj nekadašnji srpski kibur, ona srpska gordost, koja je odavala onu velikosrpsku drčnost i junaštvo. Ovoga puta je to izgledalo jadno i bijedno. Vučić veli: – Niko nikada neće moći da sruši jedinstvo srpskog naroda, a dobra bosanska duša mu odgovara: – Niko ne smije da ruši srpsko jedinstvo. Niko ne smije da vas bije! Osim vi sami sebe!
Posebno mi se dojmila Vučićeva à la Martin Luter Kingova poruka: – Dosta smo muka i ratova imali u prošlosti. Vreme je mira… Ovo je veliko priznanje od velikog srpskog vođe, priznanje koje dosada nismo čuli. Srpska politika ne želi više ni muka ni ratova, koje je doživjela u prošlosti. I koje je nametala drugima na Balkanu jer nikad nije bilo ni muka ni ratova sve dok ih velikosrpska politika nije pokretala i završavala na svoju štetu. Ovo treba da bude povijesna i historijska prekretnica za mir protiv rata. Nema šta! Pravo Martin Luter Kingovski. Svaka čast Vučiću.
Dakako, najjača od svih je ova Vučićeva poruka: – Sa drugima moramo da razgovaramo, da pronalazimo zajednički jezik. Dugo smo čekali i dočekali da čujemo ovu poruku iz Beograda. Naš Dodik, bosanski Srbin, je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme da to čuje. Nakon ovog Vučićevog naputka, Dodiku ne preostaje ništa drugo, kao ni njegovoj Cvijanovićki, već da sjede za bosansku siniju, gdje je bosanski burek najslađi uz zelenu bosansku salatu i gdje se može razgovarati jednim jezikom – bosanskim jezikom, kojeg svi bosanski rodoljubi najbolje razumiju. Za jednom bosanskom sinijon u Sarajevu i na jednom bosanskom jeziku Dodik može sve saznati šta piše i Daytonu, može saznati koje su njegove nadležnosti i dužnosti kao člana Predsjedništva bosanske države te šta smije a šta ne smije pričati o bosanskoj državi u Beogradu, itd. Dakle, on nema potrebe da odlazi u Beograd jer tamo neće ništa saznati. Tamo On i Ona imaju problema preko glave da očuvaju ono što je ostalo od Srbije. Vučić je u pravo. Niko nema pravo ugrožavati mir, stabilnost i suverenitet Republike Srbije pa ni Dodik, koji nikako da se odlijepi od Beograda i dođe u Sarajevo za bosansku siniju, gdje se priznaje i poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Republike Srbije. I Vučić je konačno shvatio da manji bosanski entitet može da ugrozi Srbiju ako Dodik nastavi sa svojom pričom o separaciji. Čini mi se da je i Dodik ovoga puta shvatio Vučićevu poruku pa je naglasio da u Beogradu nije bilo govora o njegovoj „separaciji”.
Međutim, tamam kad pomisliš da je Dodik malo opametio, iznenadi te njegova nova opsesija, koja nema veze sa zdravom pameti, ali ima veze sa zamjenom teza, odnosno ima veze sa naopako okrenutim mozgom, koji priča o „prijetnji ratom iz Sarajeva“ da bi sakrio prijetnju ratom iz Beograda.
Zamislite sad scenarij u kojem se vojsaka JNA prerušava u bosansku armiju, koja nasumce granatira grad Beograd 1,425 dana i noći, gdje ubija 11.000 Beograđana od kojih 1.600 djece!
Zamislite sadašnjeg šefa bosanske države koji je s okolnog brda nišanio Beograd i govorio: – Ubijte jednog Bosanca, mi ćemo stotinu Srba!
Zamislite bosanskog generala koji ulazi u Užice i kaže: – Evo nas 11. jula 1995. godine u bosanskom Užicu…poklanjamo bosanskom narodu ovaj grad, jer napokon je došao trenutak da se poslije genocida protiv Bošnjaka-muslimana, Četnicima osvetimo na ovom prostoru!
Zamislite da je bosanska armija u Užicu počinila genocid zbog kojeg je bosanski politički i vojni vrh osuđen pred međunarodnim sudom pravde i zauvijek žigosan pred cijelim svijetom za zločin protiv čovječnosti!
Zamislite da je i nagon genocida nad Srbima, Užice pod bosanskom vlašću u okviru entiteta Republika bosanska u Srbiji!
Zamislite da Republika bosanska ima pravo na specijalne veze sa Sarajevom, gdje član predsjedništva iz bosanskog naroda u zajedničkom Predsjedništvu Srbije dolazi u Sarajevo po političko mišljenje s javno izrečenom namjerom o separaciji ili pripajanju Republike bosanske u okvire Republike Bosne i Hercegovine i nakon genocida!
Naravno, vi to, kao Bošnjaci/Bosanci, ne možete ni zamisliti, niti treba da zamišljate jer je to izvan svake zdrave ljudske pameti, a kamoli bosanske čiste pameti, koja, nažalost, mora da trpi srpsku prljavu pamet, koja nikako da se očisti od prljavih namjera prema Bosni i Sarajevu, gradu kojeg Dodik optužuje da mu prijeti ratom na način kao da je Sarajevo držalo Beograd pod opsadom 1,425 dana i noći a ne obrnuto – da je Beograd držao Sarajevo pod opsadom duže od opsade Staljingrada.
Upamtimo, onaj koji negira genocid, spreman je ponovo počiniti genocid!
Onaj koji je jednom držao Sarajevo pod opsadom bez osjećaja srama, stida i kajanja, opet je spreman to učiniti!
Onaj koji govori o prijetnji ratom iz Sarajeva, ima u glavi rat!
I neka mu bude rat u njegovoj kući daleko od sarajevske hiže!
Allahu Svemogući, osnaži nas na putu istine, pravde, mira i pomirenja!
Allahu Sveznajući, pouči nas da znamo razlikovati istinu od zablude, povjerenje od prevare…
Allahu Milostivi, omili nam bosansku hižu u miru i blagostanju! Amin!
