Dara Džokić otkriva koliko je teško baviti se glumom, da li se kaje što nije birala drugu profesiju, ali i koliko joj smetaju trendovi.
Da li ste kao dijete maštali da se bavite glumom?
– Oduvijek mi se namještao put ka glumi, jer sam kao mala išla na balet, a bila sam talentovana za recitovanje pjesama i pisanje sastava. Išla sam na razna takmičenja u osnovoj i srednjoj školi i voljela sam scenu. Kada sam se odlučila da gluma bude moj životni poziv, niko se nije iznenadio.
Da li ste se ikada pokajali što ste izabrali ovu profesiju?
– Za glumu je neophodna bezuslovna ljubav. Ipak, kao i većina glumaca, ponekad se zapitam zašto se nisam bavila nekim sigurnijim i konkretnijim poslom. Ali, kod mene to kratko traje, jer volim to što radim. Gluma me uvijek tjera na igru, na istraživanje, na poriv da idem van svojih mogućnosti i ulozi dam sve što može. U tome je ljepota ovog posla, a mi smo zavisnici od svakog novog projekta. Zaokupljenost koja me obuzme kada dobijemo neku ulogu najteža je i najljepša stvar. Nije lahko, ali je neopisivo lijepo.
Šta vam prolazi kroz glavu kada sebe gledate na televiziji? Umijete li da kritikujete svoju glumu i sebe?
– Samoj sebi sam najveći kritičar, nemilosrdna sam i stroga. Kritikovati sebe nije ništa ružno i samo je podstrek da slijedećeg puta nešto uradimo bolje. Takva sam da ne može da mi promakne ni sitnica i sve vidim. To umje da nervira moju okolinu, ali i oni znaju da u tome nema ružne emocije i loših namjera.
Vaš životni saputnik bio je Bogdan Tirnanić, veliki novinar i kritičar. Koliko ste vi naučili od njega, a koliko on od vas?
– Pojavio se onda kada je trebalo, a kada nisam ni slutila da ću se zaljubiti i da će upravo on obilježiti moj život. Pronašao je u meni ono što ni sama nisam znala da postoji i dovršio ono što je bilo potrebno dovršiti kako bih bila kompletna. Nije samo on uticao na mene već sam i ja na njega. Nekako prirodno, nesvjesno i na neki poseban način uticali smo jedno na drugo i dopunjavali se. Iako je bio kritičar oštrog jezika i mišljenja, nikada nije komentarisao moju glumu i posao. Šalio se da ne bi mogao da bude objektivan i tako je i ostalo.
Na koji način brinete o sebi, mnogi kažu da uspješno odoljevate godinama?
– Uspjevam da se njegujem toliko da pristojno izgledam za svoje godine i da se osjećam dobro u svojoj koži. Nikada neću razumjeti potrebu da promijenite lični opis i ne znam ko je ubjedio sve te žene da je to lijepo. Strašno mi je da postoje ljudi koji žele da izgledaju kao karikature. Babe žele da izgledaju kao djevojčice, djevojčice kao matore i tako ukrug. Ne znam da li je to žalosno ili smiješno, još ne umijem da odredim.
Da li ste zadovoljni dosadašnjom karijerom i da li biste nešto uradili drugačije?
– Nikada nisam bila dobra u hvaljenju sebe, a duboko vjerujem da je sve onako kako treba da bude. Na prste jedne ruke brojim uloge koje sam željela da igram, a nisam. Nikada se nisam nametala i to mi je možda najveća vrlina, a možda i najveća mana. Voljela bih da dobijem bar još nekoliko zahtjevnih uloga i da projekti koje mi neko ponudi budu izazov.
