Svi smo barem čuli jednu legendu, mit i priču o duhovima. Kažu da dobra priča traži da je malo začiniš, učiniš je zanimljivijom, pa čak i da joj dodaš poneki detalj koji možda i nije sasvim istinit, jer tako i život koji je običan i svakodnevan, postaje bajka. To je dio načina na koji se ovdje oduvijek pričaju priče.
Naprimjer, ako je neko pomogao starijoj osobi da je zaštiti od napadača koji ju je htio pokrasti, ubrzo će se prepričavati kako se hrabro borio s petoricom njih. Posebno mi je jedna anegdota koju sam čuo od taksiste ostala u sjećanju. Ispričao je kako je jednom vozio djevojku za koju vjeruje da je bila anđeo, jer nikada ljepšu djevojku na svijetu nije vidio. Od tog susreta, tvrdi, sve mu u životu ide nabolje, a on se i dalje nada da će je jednog dana ponovo sresti. Tako nastaju naše male legende, priče koje iz dana u dan rastu i preobražavaju se. Pa tako i legenda o duhu sa Gorice.
Priča o Gorici
Gorica, naselje smješteno iznad Marijin Dvora u Sarajevu, oduvijek je privlačila pažnju zbog svojih vijugavih ulica koje se isprepliću i granaju prema vrhu istoimenog brda. Na kraju tih ulica naselje se spaja s dijelom grada poznatim kao Ciglane, a upravo na toj granici smjestilo se i romsko naselje u ulici Dajanli-Ibrahim Bega.
Stanovnici Gorice i njene okolice stoljećima njeguju običaj pričanja priča i legendi, pri čemu svaka ulica i svako brdo nose svoje tajne i sjećanja. Mnoge od tih priča vežu se uz junaštvo, duhove i događaje koji su oblikovali sudbinu grada. Jedna od najzanimljivijih legendi vezuje se za period austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine i herojski otpor koji su stanovnici Gorice pružili nadmoćnim trupama.
Prema predanjima, Hadži Ibrahim je stigao u Sarajevo s vojskom Fatihovog nasljednika i preuzeo zapovjedništvo nad zapadnim dijelom osmanske odbrane Gorice. Sultan ga je uputio riječima koje su značile: “Dobro se drži i ne povlači se, Hadži Ibrahime.” U borbi za brdo, Hadži Ibrahim je poginuo, a stanovnici su mu podigli turbe zvano Turbe Zindžirli Ibrahim-dede. Bilo je bijelo okrečeno, smješteno na četiri vitka stupa i pokriveno kupolom s ukrasnim alemom. Turbe je postalo mjesto molitve i ispunjavanja želja, osobito pred Đurđevdan, kada su, kako se vjerovalo, šehidi mogli štititi one koji dolaze s dobrim namjerama.
Legenda pripovijeda da se tokom žestokih sukoba Sarajlija s austrougarskom vojskom 1878. godine nad turbetom uzdigla ogromna ljudska prilika, obavijena zelenim plaštom, s bijelom bradom i zelenim turbanom. Pričalo se da je u desnoj ruci držala tespih (brojanice), kojim je mahala oko sebe, a u lijevoj tespih-dajak, kratki štap na koji su se derviši oslanjali.
Kažu da su austrijski vojnici padali mrtvi pred njegovim tespihom kao snoplje. Na kraju se taj lik rasplinuo na nebu poput pramena magle. Tada je i Gorica pala u neprijateljske ruke, a austrijski su vojnici istog dana porušili turbe. Hadži Ibrahim je za života bio derviš, uvijek opasan sindžirom (lancom), što je dodatno pojačavalo mističnu dimenziju njegovog lika u pričama naroda. – navodi autor knjige Legende starog Sarajeva Vlajko Palavestra.
Turbe i duh Hadži Ibrahima
Turbe je, prema zapisima, spaljeno 19. avgusta 1878. godine, zajedno s mnogim drugim turbetima i kultnim mjestima u Sarajevu. Među njima su Šehova konja, Šetri-dede, Turna-dede i Džendži-dede, koja su postojala na različitim dijelovima grada. Njihovo uništavanje simboliziralo je kraj osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini i početak austrougarske dominacije. Borba stanovnika Gorice protiv nadmoćne austrougarske vojske bila je hrabra, ali beznadežna. Uništavanje turbeta i svetih mjesta često je predstavljalo čin odmazde nad onima koji su pružili otpor novom okupatoru, potvrđujući koliko je svaki otpor bio cijenjen i zabilježen u historiji.
Priče o Hadži Ibrahimu i njegovom turbetu podsjećaju da duhovi i legende grade kulturni identitet grada. Možda je duh zaista štitio Goricu, a možda su stanovnici osmislili priču kako bi zaštitili svoje branioce od “prijekog suda”. Bez obzira na istinu, legenda ostaje trajni simbol hrabrosti, odanosti i vjere, podsjećajući nas da hrabrost opstaje u pričama, čak i kada kamen i olovo nestanu.
Turbe i duh Hadži Ibrahima lebde u sjećanju, ostavljajući Gorici nevidljivi plašt zaštite i povezujući historiju sa sadašnjošću kroz priče koje se prenose s koljena na koljeno.
