Policija je upozorila građane na pojavu lažnih sakupljača donacija koji se predstavljaju kao “gluhe osobe”, tražeći pritom novčane priloge od građana.
Na temelju dosadašnjih saznanja, ove osobe su nepoovlaštene i pokušavaju prikupiti novac uz upotrebu lažnih iskaznica ili predstavljanjem kao gluhe i gluhonijeme osobe.
U nekim slučajevima, građanima se dostavljaju liste na kojima osim potpisa trebaju upisati iznos donacije, mjesto i poštanski broj.
Sergej Sergejevič Ščirov, rođen je 1916. godine u selu Akimovka (današnja Ukrajina), završio je Kačinsku vojnu vazduhoplovnu školu pilota još prije početka Velikog otadžbinskog rata.
Zato nije iznenađujuće što se Ščirov borio na frontu kao pilot. Za odlično izvršenje zadataka 1942. godine nominovan je za titulu Heroja Sovjetskog Saveza. Ali svoj najpoznatiji podvig Sergej Ščirov je ostvario kada je 1944. godine, u teškim vremenskim uslovima, izveo jugoslovenskog vođu Josipa Broza Tita iz okruženja.
Zbog toga je u septembru iste godine Tito Ščirovu dodijelio zvanje Narodnog heroja Jugoslavije, a sa sovjetske strane dobio je izvanredni čin potpukovnika.
Međutim, zaista strašni događaji u životu Šćirova, začudo, nisu bili ni na koji način povezani s ratom. U novembru 1944. Sergej Sergejevič je oženio Sofiju. Nekoliko dana nakon vjenčanja, novopečeni muž je saznao da je njegovu suprugu Lavrentije Berija, šef sovjetske policije, nasilno odveo na vikendicu.
Kako je pisao publicista Jurij Feofanov, na samom vrhuncu svoje karijere, na vrhuncu porodične sreće, heroj je iznenada dobio “šamar u dušu”. I sam Ščirov je priznao da ga je “sve ovo ubilo”.
Pilot je ušao u otvoreni sukob sa Berijom. Potonji je poslao “nemirnog” muža, da služi u Taškentu i to sam. Ščirov je shvatio da je hapšenje neizbježno. Prema riječima zvaničnika, on je dva puta pokušao pobjeći u inostranstvo, ali oba pokušaja nisu uspjela.
Tako je Sergej Ščirov dao Beriji razlog za hapšenje. Barem je tako bilo 1949. godine kada je Ščirov uhapšen pod optužbom da je “pokušao planirano bjekstvo u inostranstvo radi dalje borbe protiv SSSR-a”.
Prema autorki knjige “Berija” Ekaterini Mišanenkovoj, oficir je priznao da je svojim bjekstvima samo pokušavao da privuče pažnju na sebe kako bi se pojavio pred vojnim sudom. Tamo je ispričao sve o Berijinim zločinima. Međutim, Ščirov je osuđen na 25 godina logora na Specijalnom sastanku Ministarstva državne bezbjednosti SSSR-a.
Nakon toga je oduzeta mu je i titula Heroja Sovjetskog Saveza. U međuvremenu, mnogi su saznali šta se dogodilo sa ženom hrabrog pilota.
Generalni tužilac Roman Rudenko je 1954. godine rekao da se sve dogodilo zbog činjenice da je Berija “uništio porodični život” Sergeja Šćirova. Iako Rudenko nije skinuo krivicu za “antisovjetska osjećanja” sa Ščirova.
Kako god bilo, Sergej Sergejevič je ubrzo pušten uz amnestiju sa izbrisanim krivičnim dosijeom. Neko vrijeme pokušavao je da se skrasi u Moskvi, posjećivao stare je poznanike, ali niko nije želio da komunicira sa već teško bolesnom osobom. Na kraju se Ščirov vratio u Akimovku, gdje je dobio posao fotografa.
Međutim, Sergej Ščirov se nikada nije smirio, nadajući se da će postići pravednu kaznu za one koje je smatrao krivima za propast svog života.
Prema pričama tetke s kojom je Ščirov živio, danonoćno je pisao pisma generalu Georgiju Žukovu i drugim vojskovođama.
Ako je vjerovati Vjačeslavu Zvjagincevu, autoru publikacije “Sud za staljinističke sokole”, u svojim brojnim pritužbama, Ščirov je tražio potpunu rehabilitaciju. Tvrdio je da je svojim postupkom želio razotkriti Beriju i zahtijavao je vraćanje svoje časti.
Sergej Sergejevič je potom zatražio 25 miliona rubalja od tužilaštva i Ministarstva unutrašnjih poslova kao kompenzaciju za nepriznavanje njegovog “visoko moralnog i plemenitog djela”.
Očigledno, moćnicima je bilo dosta Šćirova. Sa dijagnozom sporadične psihoze, smješten je u psihijatrijsku bolnicu u Odesi.
Ali liječenje nije dalo pozitivne rezultate, stanje pacijenta se samo pogoršalo. Jednom, ne mogavši da izdrži liječenje, bivši pilot je pobjegao iz bolnice i stigao čak do Akimovke, ali je ponovo vraćen u bolnicu.
Ubrzo je nemirni pacijent prebačen u pouzdaniju zatvorsku psihijatrijsku bolnicu NKVD SSSR-a (Tajna policija Sovjetskog saveza) u Kazanju, odakle više nije bilo lako pobjeći. Tamo je 1954. umro Sergej Sergejevič Ščirov.
Tek 1988. godine on je posthumno rehabilitovan, a nekoliko mjeseci kasnije preminulom je vraćeno zvanje Heroja Sovjetskog Saveza.
