Franko Di Mare, ugledni novinar i urednik italijanske državne televizije RAI Uno, ratni izvještač iz BiH 1992. godine, u sirotištu u zgarištu ugledao je djevojčicu od godinu i po dana i odlučio da je usvoji.
Franko di Mare, novinar Rai News-a, koji je, prema pisanju medija, uvijek bio smiren i rezervisan na poslu, nikada nije krio radost, entuzijazam i ljubav koju je Stela donijela u njegov život.
Stela danas ima oko 35 godina, diplomirala je ekonomiju. Skoro ništa nije poznato o Bosanki, usvojenoj kćerki italijanskog novinara Franka di Marea. Lijepa Stela je uvijek bila pod zaštitom svojih roditelja, koji su je držali daleko od medija, u skoro totalnoj privatnosti.
Franko di Mare, novinar Rai News-a, nikada nije krio radost, entuzijazam i ljubav koju je Stela donijela u njegov život.
Stelu je pronašao u sirotištu u Sarajevu
Do prvog susreta između novinara i male Stele, koja je i dalje bila u pelenama, došlo je 1992. godine u Sarajevu. Di Mare je tada izvještavao o ratu u BiH, piše Rai news.
“Bio sam u Sarajevu i bomba je pala na sirotište. Vidio sam oči male djevojčice i odmah smo se razumjeli”, rekao je novinar ranije.
Ovaj susret završio se sretnom pričom – novinar je usvojio djevojčicu i došlo je do rađanja očinske ljubavi koja je trajala do posljednjih trenutaka njegovog života. Nakon prvog susreta, Di Mare, koji je tada bio oženjen Alesandrom, odlučio je da spasi djevojčicu od rata i uspio je da je usvoji uz pomoć Crvenog krsta.
“Imao sam 35 godina i Stela me je u određenom trenutku života spasila. Stela me je natjerala da upoznam vjeru i da kažem da Bog postoji,” pričao je novinar o njoj.
Iako se brak između novinara i Aleksandre prije nekog vremena okončao, oni su nastavili da brinu o kćerki. Dirljiva priča o Steli i upoznavanju sa muškarcem koji je postao njen otac, Franko di Mare je opisao u knjizi “Don’t ask why”.
Novinar Rai news-a Franko Di Mare (68) umro 17. maja. 2024. godine i to je bio izuzetno tužan trenutak za Stelu.
Novinar je nekoliko godina bolovao od mezotelioma, kako prenose italijanski mediji.
Ja sam Sarajlija
U redu, ne govorim taj jezik. I, svakako, ne zaboravljam da sam se rodio u Napulju i da nemam dva pasoša, niti dvojno državljanstvo. Pa ipak, moji korijeni se nalaze u vodama Pozilipa i Miljacke, postao sam čovjek na ulicama Mergeline i u sokacima koji se penju uz Bjelave, moje osjećajno sazrijevanje slavilo je svoje obrede u drvoredima gradskog parka uz ulicu Karačolo i među zanatskim uličicama Baščaršije.
Tako je započeo svoju priču u svojoj knjizi „Ne pitaj zašto”, koju je posvetio djevojčici koju je iste godine usvojio u ratnoj bolnici u Sarajevu. Njeni roditelji su je ostavili, a Franko nije mogao da se odvoji od nje. Ona danas ima oko 35 godina i zove se Stela.
Pre 15-ak godina promovisao je knjigu „Ne pitaj zašto”, koja govori o tom događaju.
– Glavna tema moje knjige je volja, snaga ljubavi. Kada govorim o ljubavi, ne mislim samo na onu romantičnu vrstu ljubavi, kakva postoji između muškarca i žene, nego i na onu misterioznu vezu između čovjeka i njegove zemlje (domovine), njegove porodice i njegove životne priče. Proveo sam mjesece u Sarajevu tokom rata. Impresionirala me upravo ta ljubav Sarajlija, koji su u to vrijeme bili tako bliski jedni drugima, prema svom gradu, domovini, prijateljima i voljenima.
Nikada u životu nisam doživio takvu lekciju o ljudskosti, koja se dešavala na jednom mjestu i u jedno vrijeme. Radnja romana je priča o italijanskom novinaru koji u Sarajevo dolazi u julu 1992. godine, na samom početku rata.
Nekoliko godina pre dolaska u Sarajevo se razveo i zbog svega što mu se dešavalo, pomalo postaje ciničan. Više ne vjeruje u ljubav. Ali, uskoro će promijeniti mišljenje, onog dana kada upozna jednu djevojčicu u sirotištu.
Pitali su ga Italijani zašto je usvojio dijete iz Sarajeva
– Dobro pitanje! Ali, plašim se da nemam precizan odgovor. Mogao bih vam dati milion odgovora, ali ni svi ti odgovori zajedno ne bi bili dovoljni da objasne suštinu svega. U ljubavi nema odgovora, pretpostavljam. Na kraju, ko bi nam zaista mogao objasniti zašto si zavolio nekoga. To je dijete koje ni zašta nije krivo.
Kada sam u knjizi opisivao taj trenutak u kojem smo moja kćerka i ja izabrali jedno drugo, urednica me zamolila da tom opisu dodam više detalja. Ali, nisam mogao. Napisao sam tačno ono što sam u tom momentu osjećao. Rekao sam da ne postoji niko na svijetu ko bi mogao objasniti razlog zbog kojeg biramo jedni druge. Ne pitaj me za razlog, kazao sam joj. Uzvratila mi je osmijehom i riječima: „Mislim da imamo naslov romana”.
