Facebook status Sabahudina ef. Sijamhodžića, dugogodišnjeg imama iz Švicarske, izazvao je pažnju i komentare među vjernicima i unutar islamske zajednice, nakon što je javno iznio svoje stavove o tretmanu imama i sve češćoj praksi da džemati svoje imame nagrađuju odlaskom na umru ili, rjeđe, hadž – piše Crna-Hronika.
“Na umru neka ide svako svojim novcem, kada i kako hoće”, poručio je ef. Sijamhodžić, objašnjavajući da ga ovakve vijesti, umjesto da raduju, uglavnom – razljute. Njegov status donosi ozbiljnu i otvorenu kritiku odnosa prema imamima, ukazujući na sve manji interes mladih za ovu plemenitu profesiju, loše materijalne uvjete i manjak sistemske podrške.
“Sve češće gledam obavijesti kako neki džemati šalju svoje imame na umru. Ponekad i veoma rijetko i na hadž.
Uglavnom me takve vijesti razljute.
Neka na hadž i umru ide svako svojim novcem, kada i kako hoće.
Zašto?
Evo.
Imamski poziv je sve manje interesantan.
Sve je manje onih koji hoće i žele biti imami.
Mnogi su ahmediju, nakon dosta godina, zamjenili sa nečim drugim i napustili “posao” imama iako su proveli godine i godine školujući se za to zanimanje.
Sa mnogima sam razgovarao nakon te odluke. Da, postoji nostalgija za vremenom kad su bili imami, ali nikada nisam čuo kajanje.
I malo ko se ozbiljno pita – zašto?
Tokom proteklih 25 godina, kao imam, čuo sam mnogo roditelja kako kažu da nikada ne bi voljeli da njihovo dijete bude imam, a veoma rijetko one koje kažu da bi to poželjeli. Zašto?
Za 19 godina, od kako sam imam u Švicarskoj, na prste jedne ruke mogu nabrojati one roditelje koji su svoju djecu poslali u medresu. Ne im moga džemata, nego iz cijele Švicarske (25 džemata). Zašto?
Mnogo imama, da bi školovali djecu, gradili kuću za stare dane, živjeli pristojno,… primorani su raditi i zarađivati na druge načine. Takvi se često ne mogu fokusirati na džemat, a i česti su prigovori džematlija zbog toga jer hodža: grči, koverte mota, okreće, skuplja šuške,…
Znam za primjere gdje sjajni imami, sa dozom krivnje i samorazočarenja, odu iz džemata koji nisu prepoznali njihov trud i zalaganje u neki drugi džemat za veću plaću. Bude im krivo da biti imam prestanu doživljavati kao misiju, nego kao klasičan posao gdje se moraju “prodati” za više para. A onda ti prethodni džemati, da tuga bude veća, jer je sve manje imama, nude i daju novom imamu koji kvalitetom (često) nije ni približno onome prvom, veću platu i do 50%.
Znam da ima džemata koji godinama ne povećavaju plaću imamu jer – imam ne trži povišicu. Po njima – zadovoljan je.
Tu mi često naumpadne ona priča o Nasrudin-hodži koji vježba magarca da što manje jede i kada magarac krepa on kaže: E, ja ga tamam naučio d ane jede – a on krep’o.
Ružno poređenje, ali neka….
Znam za primjere gdje član džematskog odbora se hvali imamu kako njegov sin, mlađi od njegovog hodže, manje obrazovan od njegovog hodže, radi mnogo manje stresan, manje zahtjevan, manje težak,… posao od njegovog hodže, ali da zarađuje gotovo 2x više nego njegov hodža. I babo sretan. Hvali se. I onda taj isti čovjek teško se složi da se imamu poveća plaća 1-2% – jer, šta će džemat kazati na to.
Imam još stotinu priča…
Nejse.
I onda pročitam da nakon 15, 20 ili 30 godina službovanja u nekom džematu – džemat šalje svog hodžu na umru.
Ako je to, zbilja, čašćenje imama…
Ako je to, zbilja, vrhunac njihovo lijepog odnosa prema imamu…
Ako je to, zbilja, nakon što su godinama tretirali svoga imama na častan i dostojanstven način, brinuli o njegovom dunjaluku da bi se on mogao predanije baviti (da im pomogne) o njihovom ahiretu… onda
onda im AFERIM! K’o kuća!
Ali svi znamo da je to rijedak slučaj.
Kada i ako bude imamski poziv (zanimanje) toliko atraktivan da vi roditelji u ogromnoj većini želite da vaše dijete bude sretno kao budući imam, da naša/vaša djeca žele i odrastaju sa željom da uz policajce i fudbalere budu i imami (hodže),… onda ćemo svi znati da su se stvari promjenile.
Da, bilo bi nefer ne spomenuti i to da i među nama imamima (hodžama) imama kukolja, ima onih koji ne zaslužuju ni da budu imami i da je njihov status bolji nego što zaslužuju.
Upravo zbog takvih bi, konačno, trebalo praviti razliku. Upravo zbog takvih bi trebali dobre džematlije, dobri muslimani, oni koji poštuju i cijene imame, oni koji razumiju složenost imamskog poziva,… uraditi mnogo više za svoje imame. Da, dok su imami, da osjete podršku, brigu i pažnju…
A ne da se čeka 20 ili 30 godina pa da se pokuša jednom umrom (rijetko hadžom – jer je skup) saprati (više)decenijska savjest. Ili nedostatak savjesti.
Ako ima imama koji ne zaslužuju bolje – tamam.
Ali onda bi trebalo da ima i onih koji zaslužuju bolje.
Zašto se ne vidi i ne zna za tako nešto?
Zašto neki hodža nema mnogo veću plaću zbog njegovog rada, truda, zalaganja, rezultata,…. a ne zbog sposobnosti pregovaranja o visini plaće?
Ali ako smo svi isti, ako se prema svima na isti način odnosi i ako je stanje imamskog poziva danas ovako kao što jeste – u krizi – onda, ispada, da su imami najgora bagra i da su (gotovo, gotovo svi) zaslužili da se prema njima tako odnosi.
Možda zato roditelji ne žele da njihova djeca budu imami jednako kao što ne žele da njihov djeca budu lopovi i kriminalci.
Ili su razlozi sasvim drugačiji?
