Mario Drmać (47), složit će se mnogi, nalazi se u glumačkoj formi svog života. Svoje majstorstvo pokazuje i dokazuje u predstavama Pozorišta mladih Sarajevo „Večera budala“, „Pinocchio“, „Ne daj se, generacijo“.
Kako će sam reći u ispovijesti za Raport, godine i iskustvo donose svoje. Također nam je otkrio na čemu trenutno radi, a govorio je i najtežim trenucima svog života – o danu kada mu je umro otac, a on je iste večeri stajao na teatarskoj pozornici.
Režirat ću predstavu „Palčica“
Krenula je nova pozorišna sezona.
„Smatram da je prethodna sezona bila baš burna. Počelo je s predstavom „Večera budala“, nakon toga pred samu premijeru počeo sam rad na novom projektu, to je „Ne daj se, generacijo“ i paralelno je išao nekako pred sami kraj te predstave „Pincchio“. Riječ je o tri velika projekta. Moram priznati, mnoge kolege govorile su mi u četiri godine njima se ne dese tako tri velika projekta, a meni se nekako desilo u jednoj sezoni. Smatram da je to baš obiman posao, kada je riječ o tim projektima, koji su na repertoaru iste kuće. Sad ulaskom u novu sezonu bilo bi lijepo da napravim malu pauzu što se tiče novih projekata bar do kraja godine, kako bi sakupio snagu i ispoštovao repertoar i sve odlaske na turneju s predstavom „Ne daj se, generacijo“. I „Pinocchio“ tri sata traje i skontao sam da samo dva minuta neke pauze imam. Pored osnovne pauze koja je između prvog i drugog čina. Ono što se treba dešavati jeste predstava „Palčica“, koju ću režirati kod nas u „Pozorištu mladih“.
Osjećate li i Vi da ste sada u glumačkoj formi života s ove tri predstave o kojima razgovaramo?
„Iskustvo, godine, zrelost donesu kod čovjeka sigurnost i neku mjeru. Jednostavno poslože se neke stvari, gdje shvatite koliko imate energije, mogućnosti da izvedete nešto i na koji način da se uštedite da ne biste ni pretjerali ni previše se zaigrali, a da bude onako zadatak s mjerom. Tako da mogu da kažem da su u ta tri projekta uloge same po sebi primamljive. I dobra je ta zrelost kad se desi da se onako stvari malo pametnije poslože. Da li je to vrhunac moje karijere neka druge sude. Bila je prije 15 godina i predstava „Trg ratnika“, dosta zrela glumačka predstava“.
Da budemo pošteni, uloge od prije 15-ak godina publika zaboravi.
„Tako je“.
Nedostaju li Vam TV, film, serije?
„Normalno da nedostaje. Sad nam je dostupno dosta TV kanala, aplikacija, streaming servisa, dosta toga što nam nudi suvremeniji sadržaj. Mi smo daleko od onoga što nam nudi svijet, a to su uvijek bile moje težnje. Uvijek sam bio ekstravagantniji, drugačiji, bježao sam od ovih nekih naših miljea“.
I dalje se spominje Vaša rola u filmu „Remake“.
„To je dosta jak film, imate i „Go West“… Moji apetiti i za serije i filmove su drugačiji oduvijek. Tako da nema nigdje nešto da je meni zanimljivo da bih radio. Ovih ratnih tema, prljavih situacija, zaista me ne zanimaju i ne laktam se da budem dio te filmske ekipe.
TV, kao medij, itekao mi nedostaje, jer sam godine proveo radeći na TV-u. Nažalost, nema nikakvih projekata. Nemao danas ni dječijeg programa. Budimo realni, nemamo domaćeg proizvoda – dječije serije. Bio sam jedan od inicijatora da se pokrenu neke stvari, nisam dobio pozitivan odgovor. Imam potpuno pravo da kažem da sam bio autor CD-a, koji je doživio 10.000 primjeraka. Drago mi je da danas neka odrasla djeca spominju „Brbljaonicu s Mariom Ariom“, izašla je i TV serija u 30 epizoda koja se nikad nije zavrtila. Smatram da bi danas itekako imali publiku pred TV-om“.
Desio se potpuno neočekivano horor u životu
Imali ste prije nekoliko mjeseci veliki gubitak, otac Vam je preminuo. Vi ste smogli snage da stanete na scenu dok je on bio u teškom stanju.
„Desila se ta situacija s mojim ocem, kojeg sam oživljavao cijelo jutro… Došao sam iz Sarajeva u Mostar i taj dan desio se potpuno neočekivano horor u životu. On je taj dan bio jako loš i pokušavao sam ga oživljavati, u hitnoj sam bio s njim tik do mog odlaska u pozorište. Uvečer igram predstavu i za par sati on umire…
Podrška mojih ukućana je bila velika i oni su mi govorili: „Ti moraš večeras igrati predstavu“. Bila je predstava na festivalu Mostarska liska. Ja ne znam kako sam odigrao i koja je to koncentracija, snaga i fokus, zahvaljujući i mom partneru u predstavi, koji nije imao pojma šta se dešavalo nekoliko sati prije predstave, jer nisam htio nikoga da remetim. Nakon toga skidaš kostim, sahranjuješ svoga oca i onda opet taj dan kad sam ga sahranio primam nagradu kao najbolji glumac na Mostarskoj lisci. To je period koji ti kao jeza prođe kroz tijelo. I dan danas, a jučer je bilo pet mjeseci, prođem tim ulicama pored Narodnog pozorišta Mostar i sad imam flashback te situacije i tog presinga da ostaneš čovjek i kod kuće i u na poslu, onakav kakav trebaš da budeš.
