Kao mlad bio je, veli, okat i plećat. Oženio se u šesnaestoj, čitav je život radio, i u fabrici, bio metalac, bravar, a kasnije ljudima pravio kapije od kovanog gvožđa…
Danas živi na Bjelašnici, u planini, u modernoj kući koja je cakum-pakum, a niko ne bi vjerovao šta je pod stare dane doživio. Voli, kaže, da se šali, uglavnom na svoj račun…
Tako bi ukratko izgledao život deda Ibrahima Velića s Bjelašnice koji se nije stidio da pred kamerom ispriča poneku anegdotu iz svog života.
Oženio se mlad, u šesnaestoj, a sjeća se da je to bilo kad se jedan njegov rođak ženio. Tu je prvi put video i upoznao svoju suprugu s kojom je bio decenijama i s kojom je izrodio svoju djecu koja su mu darivala tri unuka i tri unuke i dvoje praunuka od kojih jedno ima nepuna dva mjeseca, a drugo oko godinu.
– Ženio se neki rođak, ona došla, mi se zagledali, bilo (po)selo – priča i podsjeća se kako je bez žene ostao prije 20 godina i otad živi sam.
“Bio sam okat i plećat, dvaput sam je vidio, drugi put kući doveo”
Podsjetio se i kako je išao da je vidi u Lukomir gdje je živjela a do tamo je trebalo dobrih tri sata peške, ali bio je mlad, okat i plećat, i nije mu bilo teško iako je išao po zimi, hladnoći, snijegu i nadošlim vodama. Bio je, veli, dvaput a već drugi put ju je kući doveo.
Ponio je tada očev prsten, bogat i golem, i doveo djevojku. Kaže i da je taj prsten njegovog oca, koji i dan-danas vrijedi par hiljada, uzimao svaki momak iz sela koji je išao da isprosi djevojku pa se one u početku oduševljavale.
– Svako ko je išao po djevojku viče daj Muhamede onaj prsten… Ali se poslije među djevojkama pročulo da je to prsten mog oca a ne momka koji ide po djevojku, sjeća se sada već vremešni Ibrahim koji je i dalje britkog uma i odličnog pamćenja.
Ljubavni sastanak koji se prepričava
Pošto je Ibrahimova supruga umrla prije 20 godina on se neko vrijeme družio s jednom gospođom u okviru većeg društva s kojim su zajedno putovali po Bosni na razna mjesta.
Međutim, opet je ostao sam pa se u jednom razgovoru potegla i ta tema…
– Kaže meni jedan, imam rodicu, daj telefon, da se upoznaš s njom, a ja bez žene… Bilo to prije jedno 4-5 godina. Čuli se mi i našli u čaršiji, onde gdje je Slatko ćoše…
– I sad pita ona da se mi malo pobliže upoznamo… A na kraju priče: Imaš li auto?! – prisjeća se dedo šta ga je pitala na prvom sastanku!
– Imam, velim ja, a bila i priča kolika ti je penzija. Ja kažem nije ni hiljadu a tad bila penzija 300-400 maraka, priča kroz smijeh ponavljajući pa nije ni hiljadu.
– Pita onda ona koje auto imam, ja kažem cipelcug! Ona veli nije čula a ja kažem to je stara proizvodnja a i sad se koristi! A cipelcug to ti je peške, objašnjava Ibrahim i dodaje:
– Malo mlađa od mene, a lijepo se sredila a i ja sam onako se sredio…, odgovara na pitanje pa kakav je to sastanak u 70-ima kad ona odmah pita za penziju i auto, pa nastavlja:
– Zove ona rođaka i viče da ja imam auto cipelcug ali da ona ne zna šta je to pa ga pita, a on joj se smije i kaže: Budalo, pa kako ne znaš, to ti je peške…
– Hoće ona da hoda, da voda, da izađe, da trkne do mora… I tu je ljubav propala, veli dedo i dodaje:
– Mene zanima budak, motika, da idemo gore na Bjelašnicu da kupimo goveda… Danas se samo gleda koliki ti je šlajpig, sjeća se starina Ibrahim svojih ljubavnih dogodovština od prije neku godinu.
(Kurir.rs/Youtube Alen Avdić)
