Definitivno postoji taj kontinuitet smrti i kontinuitet mog umjetničkog djelovanja (smijeh).
Nije baš tako datumski precizno povezana sa promjenama moje karijere, ali kako da kažem, te smrti, pod znacima navoda, su odredile neki moj, hajde reći ćemo umjetnički pravac.
U stvari, još gore, odredile su moj život.
Rekao je ovo za “Glas Srpske” Nele Karajlić, pisac, muzičar, scenarista, publicista i jedna od legendarnih pojava u kulturnoj mitologiji regiona, objašnjavajući da li postoji neka tajna veza između velikih smrti u proteklih 40 godina i zaokreta u njegovoj umjetničkoj karijeri.
Kako on lucidno objašnjava smrt maršala ili Josipa Broza Tita jeste označila na mnogo načina početak karijere benda “Zabranjeno pušenje”, dok je smrt Jugoslavije dovela do početka rada “No smoking orkestra” i internacionalne karijere, a njegov vlastiti bliski susret sa smrću, zbog srčanog udara, na jedan posredan način doveo je do početka književne karijere.
– “Zabranjeno pušenje” možda nikad ne bi bilo bend koji bi dugo opstao na sceni da se nisu desile dvije, tri stvari, koje su se desile u tom momentu, a to je bilo prije 40 godina. Desila se “Top lista nadrealista”, koja nas je izbacila u orbitu cijele Jugoslavije, desila se ta prva ploča koja je imala jedan neobičan hit koji se zove “Zenica bluz” i desila se afera “Maršal”. Kada smo mi počinjali da sviramo, niko od nas nije imao ni izgleda, ni ideju da će nešto od toga biti. Imali želju da budemo neki garažni bend, koji će pred 100-150 svojih prijatelja izvoditi numere za koje smo mislili da su vrijedne izvođenja. Međutim, ove tri stvari su nas potpuno poremetile i naročito poslije tog “Maršala”, koji se desio negdje u ovo vrijeme u novembru 1984. godine, bend se faktički tada na neki način raspao, jer nismo mogli da sviramo, bilo nam je zabranjeno pojavljivanje svuda, otkazivali su nam koncerte. I onda jednostavno taj đavo koji je u nama čučao se probudio, takva je mladost, što ti je gušće, što te više pritišću, ti onda odgovaraš na neki svoj poseban način – rekao je Karajlić
GLAS: Druga faza jeste bila na neki način faza smrti Jugoslavije, koja je počela 1991. godine, kada ste Vi napustili Sarajevo i u drugoj polovini devedesetih krenuli u internacionalnu karijeru?
KARAJLIĆ: Mi smo počeli našu svjetsku karijeru 1998, faktički sa prvim diskom izdatim u Francuskoj i to je nekih sedam godina nakon mog odlaska iz Sarajeva, ali suštinski da je Jugoslavija ostala, mi ne bismo imali nikakvu ambiciju da idemo van nje, jer nam je ona bila dovoljno velika. Ona je imala 22, 23 miliona stanovnika i mogao si da sviraš u njoj od Vardara pa do Triglava beskonačno puno. Mi smo prodavali po sto hiljada ploča, znači nikakve potrebe nisi imao da ideš vani. Kako je umrla Jugoslavija, desilo se da smo jednostavno bili privedeni uz zid. Tada nismo više bili toliko mladi kao osamdesetih, ali nismo bili puno stariji, nekih desetak, petnaest godina. I onda smo mi, želeći da nastavimo morali naći neku vrstu ekonomskog opravdanja, ne možeš stalno svirati Beograd, Novi Sad, Banjaluka, Novi Sad, Beograd, Novi Sad, Banjaluka, nego si morao da vidiš neke druge gradove. I onda je ispala ta kombinacija sa Kusturicom, koji je, s obzirom na njegov ugled vani, kako se to danas popularno kaže, bio jedna vrsta platforme s koje smo počeli djelovati. I onda smo, pa možemo slobodno reći, bukvalno prokrstarili cijeli svijet.
GLAS: Tada se srećete sa smrću, hvala Bogu dobro je prošlo po Vas, u smislu da ste preživjeli težak srčani udar, ali i da ste počeli da se bavite pisanjem.
KARAJLIĆ: I treća smrt, sreća nije bila moja smrt (smijeh), nego smrt rokera u meni i rođenje pisca, te sada davne 2011. Tada sam poslije tih silnih turneja imao srčane probleme i u stvari sam shvatio da moram da povučem ručnu, da nemam više tu snagu da putujem, sviram, izlazim iz aviona u kombi, iz kombija u hotel, iz hotela na svirku, u restoran, kući. Tada sam odlučio da pišem. I onda smo, eto, na kraju došli do tog prvog romana “Fajront u Sarajevu”, koji je izašao 2014, ali koji sam počeo pisati 2012. godine.
GLAS: Kad smo već kod “Fajronta” on je objavljen kod velikog izdavača “Laguna”, išlo se malo, fudbalskim rječnikom, na zicer, jer je u pitanju autobiografska priča. Koliko Vas je pozitivna reakcija nakon te knjige prelomila u odluci da nastavite pisanje?
KARAJLIĆ: Hajde da krenem od početka, prije svega nije to bio toliki zicer, kao što sada djeluje nakon 14 izdanja. Posljednji koncert na teritoriji bivše Jugoslavije odsvirao sam 1998. godine u Prijedoru. Poslije toga smo još samo jednom svirali u Beogradu 2008. godine. I kada je došlo vrijeme da napišem tu knjigu, ne mogu reći da sam bio zaboravljen, daleko od toga, ali praktično petnaestak godina nisam imao nikakvu komunikaciju sa prostorom, hajde da se izrazim ekonomski, sa tržištem za koje treba da napišem knjigu. Tu knjigu o Sarajevu želio sam da napišem mnogo ranije, ali za to nije bilo vremena. Moja prva ideja o pisanju javila se kada smo prvi put svirali u Izraelu, u Jerusalimu i kada nam je vozač koji je vozio naš kombi uzbrdo prema gradu u kojem je rođena zapadna civilizacija rekao da je prodata hala. I onda je meni bilo, da prostite, zanimljivo da bude napisana priča o nekim ljudima koji dolaze, neću reći onu ružniju riječ, nego iz božje matere, a koji pune salu u gradu u kojem je rođena zapadna civilizacija. I to je bilo, recimo, 2003. godina i tada sam ja shvatio da moram da ostavim za sebe neki trag, tim prije što je ta legenda o Jugoslaviji, o Sarajevu, o Bosni, o nadrealistima, o “Pušenju”, polako, ali sigurno, u pričama dobijala potpuno drugačije, kako se kaže, obrise.
GLAS: Pretpostavljamo da Vam se ti mitološki obrisi nisu pretjerano dopadali?
KARAJLIĆ: Nimalo (smijeh). Činjenica da se istorija iskrivljuje pred vašim očima već je krenula svojim nekim tokom. Već tada, na onoj Vikipediji koja se tek pojavila, pisalo je da je “Zabranjeno pušenje” bio bend BiH, što je, potpuna budalaština. Bili smo jugoslovenski bend i da nije bila tolika zemlja, mi ne bismo mogli da sviramo. Znači, svi bendovi koji su svirali od 1945. do 1991. su jugoslovenski bendovi. Naravno svako ima pravo da nas zove kako hoće, mogu ja reći da smo mi nastavili u Mongoliji, jer to je moje osjećanje, ali mi nismo nastavili u Mongoliji. Mi smo bili jugoslovenski bend iz Sarajeva i to je to. To jedino objašnjava taj meteorski uspjeh naše grupe i jedino objašnjava, kako da kažem, tadašnju situaciju u jugoslovenskoj popularnoj kulturi. I onda sam odlučio, upravo zbog ta dva razloga, kako da objasnim ljudima odakle mi dolazimo i kako da ostavimo neki trag u kojem će onima koji budu htjeli da mijenjaju istoriju biti to malo teži posao. Uglavnom, taj uspjeh je bio toliki da je prodato ne znam koliko, sto hiljada primjeraka i sada je jako teško nekome ko bude falsifikovao prošlost, jer on sada mora naći sto hiljada primjeraka da zapali da bi mogao da provuče svoju istinu o tome kako je tada bilo.
Druga stvar, taj uspjeh, on je došao upravo zbog toga što je “Fajront u Sarajevu” pisao o tim mitovima koje sam nabrajao, znači mit o Jugoslaviji, mito o Titu, mit o Sarajevu, o popularnoj kulturi Jugoslavije uopšte i naravno o “Zabranjenom pušenju” i “Top listi nadrealista”. Knjiga je, bez obzira na to što je pisana ćirilicom, otišla i u Sloveniju i Hrvatsku i ljudi su je čitali i javljali mi se. Obično mi ovi koji se ne slažu sa mojim viđenjem ratova devedesetih kažu: “Knjiga ti je odlična do 253. stranice” (smijeh).
GLAS: Kaže jedna stara pjesma Boba Dilana da postoje dvije verzije svake ljubavne priče moja i tvoja i hladna surova istina. U tom smislu koliko ste tokom pisanja “Fajronta” i da li ste uopšte pravili kompromise u smislu ovo nije za knjigu ili ste išli do kraja?
KARAJLIĆ: Nije bilo šansi da se desi nešto što bi ja, uslovno rečeno, sačuvao, da nisam zapisao. Naravno, nisam ni imao namjeru da pravim kompromise, kada pišete takvu vrstu autobiografije ne smije da se osjeti ta potreba da nešto sakrijete. Ja sam, što je moj urednik Ratko Dmitrović rekao, jedini autobiograf koji sebe nije predstavio kao narodnog heroja. Svi koji pišu autobiografije, naročito iz nemirnih vremena, iz ratova, oni sebe predstavljaju kao glavne generale. Svi su ostali glupi, samo su oni znali da to ne bi trebalo da bude tako. Ja nisam srećom bio general, a nisam imao ni namjeru da se u to sve petljam, ali sam znao da ne smijem u tom smislu sebe da štedim. U određenim pasusima ove knjige zaista sam pokušao da analiziram sve moje greške, a bile su bezbrojne. Nisam onaj što kaže “ljudi smo, griješimo”. Kod mene je obrnut slučaj “ljudi smo, nekad uspijemo da uradimo pravu stvar”.
Griješio sam, jer nisam imao tu vrstu lukavosti ili socijalne inteligencije da taj konflikt izbjegnem. Ima i jedan dio u “Fajrontu” u kojem pričam o jednoj mojoj drugarici, koja se zvala Dubravka, koja čita sa dlana. Ona je meni pročitala na dlanu, ja sam imao 20 godina, prije ploče prve, da ću imati nenormalan broj neprijatelja. To je meni tad bilo duhovito i smiješno. I na kraju šta se sa mnom desilo? Gdje god sam se okrenuo na kraju sam ostavio neprijatelja. I na neki način to jeste i moja greška, jer nisam umio da se sakrijem, nisam umio da prećutim, nisam umio da kažem nešto što ne mislim. Današnji odnos Sarajeva prema meni između ostalog je rezultat toga. Mogao sam se, brate, zaključati, kao što su se zaključale moje kolege i četiri-pet godina ništa nisu govorili. Nigdje ih nije bilo, ćutali su. I oni su meni govorili: “Ćuti, koji ti je k…. Neka se biju dok ne završe”. I na kraju smo samo Kusta i ja bili ti koji smo naj…li (smijeh).
Odnosno, koji smo imali tu negativnu konotaciju zbog toga što nismo držali jezik za zubima. I tako sam polako ne samo gubio prijatelje, nego i dobio neprijatelje. Kada izgubiš prijatelja, nije toliko teško kao kada stekneš neprijatelja. Postalo je, simptomatično, koliko sam glup. Koliko svaki put napravim taj neki korak koji nekoga povrijedi, iako ga možda nije trebalo napraviti. I tako je bilo i sa prvim bendom, a na neki način je tako bilo i sa drugim. I otuda uspjeh “Fajronta u Sarajevu”. Publika je osjetila iskrenost iz tog teksta i zbog toga se to toliko tražilo i još se prodaje i čita.
GLAS: Pomenuli ste tu želju da se definišete kao Mongol, a postoji stara mongolska poslovica, koja kaže da je čovjek snažan onoliko koliko su mu neprijatelji snažni.
KARAJLIĆ: Stvarno? Ja sam onda Džingis- kan. (smijeh).
GLAS: Da li ste u tom momentu nakon tog, kako kažete za Vas neočekivanog uspjeha “Fajronta” strahovali od sljedeće knjige ili ste bili motivisani da nastavite pisati?
KARAJLIĆ: Kada nešto tako dobro prođe, onda dobijete krila. I svaki umjetnik koji vam kaže da je njemu svejedno kako će publika reagovati, on laže, jer nije svejedno. Prvi član ustava kraljevine umjetnosti glasi da je umjetnost nešto čime neko pišući, svirajući, snimajući ili glumeći treba da probudi uzbuđenje kod onoga ko ga čita, gleda ili sluša. To je prvi zakon. I tako da kada sam vidio da sam taj prvi zakon ispunio, onda mi se to svidjelo. Ideju da pišem nešto o Solunskoj dobio sam mnogo ranije, ali je ostala ideja sve do uspjeha “”Fajronta”. Kada sam 1992. došao u Beograd, nas troje, imao sam samo kćerku i tražio sam stan. I javila mi se jedna moja rođaka i rekla: “Šta će tebi stan, ti imaš kuću u Beogradu”. I onda sam ja otišao s njom do te kuće, kuća se nalazi na Dorćolu, to je stari dio grada, u ulici koja se zove Solunska broj 28. I kuća je naravno bila u teškom stanju, a ja sam bio vlasnik nekog 32. dijela te kuće (smijeh), jer se cijela familija Jankovića nalazila na listi nasljednika te kuće. Naravno nisam u toj kući zanoćio ni jedan dan, ali mi je pala na pamet jedna ideja da napišem roman od Solunskoj 28, o toj kući, u koji bi ušao neki period od 100 godina. Znači cijeli 20. vijek, jedan od najuzbudljivijih vijekova koje je preživio Beograd.
GLAS: Vijek u kojem smo imali mnogo istorije za jedan mali narod?
KARAJLIĆ: Previše (smijeh). Naime, Beograd je 45 puta prelazio iz ruku jedne imperije u druge, a u 20. vijeku je pet puta bombardovan. Ne može se niko pohvaliti tim brojem bombardovanja. Od 1914. preko 1915, 1941, 1944 do 1999. To je stvarno uspjeh (smijeh). Ne možeš to lako postići. Uglavnom, ja sam otišao kod izdavača Dejana Papića u “Lagunu” i rekao mu: “Ja imam genijalnu ideju da napišem roman o Solunskoj ulici sa radnjom koja se odvija tokom stotinu godina 20. vijeka. Pošto je on više biznismen nego čovjek koji se bavi književnošću, rekao mi je: “Jesi li ti normalan, to je 1.000 stranica. Ko će danas čitati 1.000 stranica? Djeca nemaju nerava da tri sekunde provedu na ‘Tik toku’. Hajde ti napiši tri dijela”. Što je meni direktno odgovaralo, jer je tri puta 20 maraka mnogo više od samo 20 maraka (smijeh). I onda sam počeo da pišem.
GLAS: Kompletirali ste trilogiju o stanovnicima kuće u Solunskoj 28 kroz tri vrlo zanimljiva podnaslova “O novcu i strasti”, “O prijateljstvu i izdaji” te završni “O seksu, drogi i rokenrolu”?
KARAJLIĆ: To je sve izmišljena priča, fikcija sa nekim istorijskim činjenicama. Moj pradjed koji je napravio tu kuću jeste došao iz Prahova sa istoka Srbije, sa Dunava, ali on je bio prota, nije bio alas, kako ja pišem, u romanu. Čitav taj period jako je zanimljiv. Iz tog nekog istorijskog aspekta u kojem je srpski narod i Beograd prošao haos od ubistva kralja Aleksandra Obrenovića, aneksije BiH, pa Carinski rat, pa Prvi balkanski rat, pa Drugi balkanski rat, pa Svjetski rat. Dakle, taj period je imao taj istorijski elemenat koji je jako zanimljiv. Drugi elemenat je bio taj što je tada došlo do industrijskog razvoja, ne samo Srbije, nego i cijelog svijeta. Najbogatiji Srbi više nisu bili trgovci, nego oni koji se bave industrijom, ovi što kopaju litijum (smijeh), oni su počeli da rade, da kopaju rude i to je jako zanimljivo, to je ekonomski aspekt. I treća stvar koja je bila tu jako zanimljiva je činjenica da je došlo do naglog razvoja demokratije iz jedne domaćinske tradicionalne faze preko komunizma do autokratije. Ukratko, jako zanimljiv materijal za pisca.
GLAS: Finalna knjiga se odvija u jednoj alternativnoj stvarnosti, zašto ste se odlučili na taj pristup, znali ste ga koristiti i ranije u karijeri posebno u “Nadrealistima”, ali definitvno to je promjena u odnosu na prve dvije knjige?
KARAJLIĆ: Moja osnovna ideja kad sam pisao treći roman je bila da neka tajna služba želi da napravi bend koji će spasiti Jugoslaviju.
I moj junak je u suštini taj koji ima taj zadatak da spasi Jugoslaviju. Naravno to je samo jedan od krajeva, više je krajeva u igri, ali za njega je spasena. Kada pogledate ovakvu situaciju koja je realno kroz istoriju prolazila, znači, zaboravite moj roman i gledajte da li je Jugoslavija spašena? Vi ćete sigurno reći da nije, jer se raspala na šest, a neki kažu sedam država. I to je jedna istina. Druga istina je u vezi sa kulturom, a za kulturu ona Jugoslavija uvijek postoji. Ne postoji nijedna tačka u Jugoslaviji koja je promijenila svoj ukus i svoj kulturološki kod u odnosu na onaj kod koji je imala ranije. Čak i ovi dijelovi Jugoslavije koji su ušli u Evropsku uniju kulturološki su još isti prostor s nama. Nema nijedan bend na svijetu koji može da proda više ulaznica u Zagrebu od Prijovićke. Znači da se “Bitlsi” stvore opet, ne bi toliko prodali ulaznica. Tako da je na neki način moj junak uspio. Spojio sam ono što je bilo najvažnije da spojim, a to je muzika i politika. I to dvoje uvijek dobro radi.
GLAS: Rekli ste jednom prilikom da je danas humor uglavnom deficitarna roba. Kako je došlo do toga da narod koji je dao Domanovića, Nušića ili Kovačevića dođe do situacije da je u manjku sa komedijom ili je to prosto globalni trend?
KARAJLIĆ: Globalni je trend. Iz prostog razloga. To je najteže napraviti. Da snimite jednu seriju, ozbiljnu, pod znacima navoda, da to bude, ne znam, ubistvo premijera ili neke razmišljajuće filmove tipa, ona umire od raka, on nema para…, to je, uslovno rečeno, mnogo lakše nego da napišete “Gospođu ministarku”, vjerujte. Ili da napišete “Ko to tamo peva”. Humor je najteže napraviti. Zašto se nije pojavio novi Čaplin? Ne može, moraš biti baš majstor da bi to mogao da napraviš. Srbi su dobri komičari, jer imaju žestoku istoriju humora. I u epskim pjesmama primjećujete humor – Marko pola pije, pola šarcu daje, mislim, to se neko dobro zezao. Humor je prolazio čak i kroz one pisce koji su bili seriozni poput Njegoša, čak i Andrića, koji je ono najmračnija pojava. Humor traži direktnu reakciju, a to je ono što nijedan od reditelja ne voli. Ako vam daje neku komediju, a vi se ne smijete, on je propao. On nije uradio ništa. Ako ne čuješ grohotom smijeh u publici, ti si džaba krečio.
GLAS: Koliko je tome kriva era političke korektnosti ili te nove (auto)cenzure u kojoj se ne smijete nikom narugati, a da vas ne razapnu na krst?
KARAJLIĆ: Znači ova dva megahita u mojoj karijeri “Zenica bluz” i “Ženi nam se Vukota”. Obje te pjesme u suštini govore o ubistvu. Kako bismo mi mogli danas napraviti takvu pjesmu? Nikako, nema tog urednika koji bi to pustio. Politička korektnost je suluda i ona će se ugasiti vrlo brzo, jer ti ne možeš da zaustaviš ljudsku misao, ne možeš da zaustaviš ljudsku kreaciju, to niko nije uspio.
GLAS: Pišete danas muziku sa Stefanom Milenkovićem, družite se sa piscima, režirate predstave, da li se onaj garažni roker sa početka priče establirao ili se prosto percepcija rokenrola promijenila i on je postao dio establišmenta?
KARAJLIĆ: Rokenrol je umro. Naravno kao muzički fenomen on će ostati, to će se slušati još stotinama godina, ali taj zanos koji je planeta imala, koji je mladost imala tih šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih je prosto rečeno, iščezao. Druga su stvar djeca koja dolaze, to je pitanje nove energije i sad mi ne znamo šta će se u stvari dogoditi, jer vi niste mogli nikako da predvidite eksploziju rok muzike pedesetih godina. E tako mi ne znamo koja je to sljedeća eksplozija koja će ujediniti omladinu. Ona je ujedinjena na planeti suštinski samo tehnološki, ali nije idejno. Šta će djeca novo napraviti to samo dragi Bog zna, a to se može desiti prekosutra. Ukratko nisam se etablirao, već se svijet prilagodio meni (smijeh).
GLAS: Počeli smo razgovor sa tektonskim promjenama koje prate Vašu karijeru, negdje u vazduhu visi opasnost trećeg svjetskog rata, što znači ili Vi pravite novi zaokret u karijeri ili se ostvaruje Vaša napisana replika iz “Top liste nadrealista”: “Imamo strašnu vijesti, izbio je mir”, a koja je dobila status proročanstva nakon nedavne izjave njemačkog ministra odbrane Pistorijusa da nakon Trampove pobjede Evropi prijeti opasnost mira?
KARAJLIĆ: Ne planiram ništa. Majke mi. Stvarno je to rekao (smijeh). Ne mogu da vjerujem (smijeh). Ulazimo u ovu veliku politiku, to je sad ludnica, mi sad zaista ne znamo šta će biti iduće godine u ovo doba. Sve to što se dešava u Ukrajini, sve to što se dešava na Bliskom istoku, sve ovo je rezultat tog višedecenijskog bezumnog grabljenja globalističke ideologije, koja je jednostavno udarila na rub određenih imperija koje mogu da žive same sa sobom. I sad ako je to izjavio njemački ministar, a kad kažeš Nijemac, misliš na rad, red, disciplinu, na racionalnost, onda imamo problem. E sada, dokle to ludilo možda dođe, to mi ne znamo. Najvažnije je da se na Zapadu izgleda, probudio razum, ali kada tu riječ spojiš sa Trampom (smijeh), onda se postavlja pitanje ko je ovdje lud kada vam je ovaj najrazumniji?
PLANOVI
GLAS: Planova sigurno imate, ali vrijeme na Balkanu brzo curi, a planovi se kod nas sporo realizuju?
KARAJLIĆ: Sada sam u prilično konfuznoj situaciji, broj godina koji stoji za mene je respektabilan i negdje sam u haotičnom stanju u kojem bih želio sve odjednom, u što kraće periodu, a više nemam taj intelektualno-kreativni kapacitet. Sad radim paralelno praktično na tri stvari. Pokušavam da od ove prve knjige “Solunska” napravim televizijsku seriju. Nemamo za sada neko razumijevanje, ali za televiziju je potrebna upornost, a meni toga ne manjka. Druga stvar, imam neke nove pjesme, koje bi trebalo da snimim. I treća stvar, koja je najjeftinija, to je pisanje knjige. Tu imam jednu ideju, pošto sam prije osam godina, 2016. na 160. rođendan Nikole Tesle u Novosadskom narodnom pozorištu postavio predstavu, koja se zvala “FBI Tesla” i ona je igrala desetak puta. Sada želim da napišem roman inspirisan tom predstavom i to bio bio književni korak dalje od “Fajronta” i “Solunske”.
