“Sile koje nasrću na Bosnu će se umoriti, mi se nećemo umoriti” – podizao je Alija Izetbegović moral Bošnjacima u borbi za slobodu i za Bosnu i Hercegovinu, svoju jedinu domovinu. Zaista, jedna snažna, indikativna i neponovljiva rečenica.
Parola koju bi trebao i mogao koristiti svaki građanin, kojem je stalo do ove zemlje.
Nažalost, ovaj citat Alije Izetbegovića, kao i neko drugo naslijeđe, zajedničko svim patriotima koji vole ovu zemlju, nastoji se uzurpirati i staviti u funkciju uskih interesa. Uzurpira se i privatizira čak i časna borba Armije Republike Bosne i Hercegovine. U svrhu uzurpacije općih vrijednosti pojedinci se, naročito politički aktivni pojedinci, ali i intelektualci različitih profila, nazivaju otpadnicima od vjere i vrši se njihova anatemizacija j stigmatizacija.
“Mi se nećemo umoriti ” – često javnost upozoravaju iz SDA. Međutim, ostane nezapaženo da stranački propagandisti uvijek zaborave prvi suštinski dio citata: “sile koje nasrću na Bosnu će se umoriti”.
Kada Alija Izetbegović kaže:”Mi se nećemo umoriti”, on misli na borbu za državu, narod, Bosnu.
Kada to izgovori njegov sin Bakir Izetbegović, on misli na dugogodišnje upravljanje strankom, državnom aparaturom, resursima.
Zašto bi se inače neko zadržao, petnaest, dvadeset godina na čelu stranke, zaustavio njen razvoj i demokratizaciju, a da jedini cilj nije pusta želja za vlastitom moći i uticajem?
Sin Marko i supruga Mira su neuspješno pokušali naslijediti Miloševićevo političko “blago” i moć. Nisu uspjeli.
Miroslav Tuđman, sin Franje Tuđmana je čak bio kandidat za predsjednika Hrvatske. No, Hrvatska je i hrvatski narod pokazao demokratski kapacitet.
Bakir Izetbegović ne posustaje. U to ime je založio sve što mu je na raspolaganju. Prezime, očeve citate, nasljeđe, porodicu sve. Organizovao je botove, poslušne saradnike, u stranku dovodi “mlade” i pokušava da maskira svoju vlastitu ambiciju. Od parčeta zemlje nastoji na napravi orijentalnu despotiju u kojoj se vlast i autoritet naslijeđujesa oca na sina.
Ali, ovo je Bosna. Ne ide.
Jutros je otišao i Bašar Al Assad, nakon više od dvadeset godina na vlasti. Bakir je bio član Predsjedništva još 2010. godine. Pa možemo da se upitamo kako on opstaje na čelu stranke. Međutim, ni u SDA više nema niko da mu kaže: Izvini Bakire, umoran si, odlazi.
