Svaka fotografija ima neku svoju priče, a stotine i stotine takvih napravio je sarajevski politolog i zaljubljenik u fotografiju Esad Eso Lukač. Danas, na Dan opsade Sarajeva, a uoči obilježavanja Dana grada Sarajeva, otvorena je njegova izložba “Opet sam sanjao Sarajevo”.
Lukač je izvršio selekciju i izabrao najinteresantnije fotografije i one za koje ga vežu najveće uspomene. Iako je danas dan kada je počelo ubijanje Sarajeva, i za njega se vežu teške slike, autor se opredijelio za izložbu, kako izgleda Sarajevo sada, kada se izdiglo iz pepela, kao onaj mit o Feniksu.
Gledajući Lukačeve fotografije, posebno dojmi ona noćna, sa mezarja Kovači, gdje je fokus na turbe prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, ali ipak, brojne je privukao jedan drugi mistični detalj.
“Ta fotografija napravljena je 2014. ili 2015. godine, kada je bio onaj veliki snijeg. Poznavao sam jednu stariju ženu u Mišćinoj ulici, pa sam otišao da joj kupim nešto, jer nikoga nije imala, a djeca su joj bila vani. Bio je veliki snijeg, ulica je bila raščišćena, kad sam prolazio pored šehidskog mezarja, navečer, bilo je prošlo 11 sati, izgledalo mi je nestvarno sve, sreća imao sam aparat. Snijeg je prekrio sve nišane, ali onda od ulične rasvjete, snijeg različito reaguje na određene vrste svjetla, pa se reflektovalo svjetlo, imalo je neku plavkasto-zelenkastu nijansu, a od reflektora, turbe Alije Izetbegovića, imalo je neku žutu nijansu, pa mi je sve to izgledalo nestvarno”, priča nam Lukač, prisjećajući se da nije imao stativ, te je snimio s ramena, aparatom.
Tamo je i jedan nišan na kojem nema snijega, pa su od toga, govori Lukač, neki napravili mit. Koliko ih je zanimalo, ljudi su odlazili na šehidsko mezarje, da vide koji je to nišan, kome pripada i kakve veze ima…
“Ta fotografija je nekako bila mistična. Odlučio sam ipak i nju da stavim da ne zaboravimo na rat. Među fotografijama koje su izložene nalaze se i Titova ulica sa crvenim stolicama, Sarajevska ruža i šehidsko mezarje. One se nekako provlače kao sjećanje na rat i sve te ljude, koji su čuvali ovaj grad, koji su poginuli za njega braneći ga”, govori naš sugovornik.
Svojstveno je Lukaču da bilježi sretne trenutke svojim objektivom. Čuvenu fotografiju zaljubljenog para iz razrušene sarajevske Vijećnice, snimljenu u ratnom periodu, brojni već prepoznaju kao njegovu. A nakon nje, još je jedna koja plijeni pažnju. Snimljena je kod Vječne vatre. Taj par nije bio slučajno tu, govori nam Lukač, ali je fotografija nastala slučajno. Par, u tom momentu nije znao da se fotografiše, bez poziranja, onako srčano se poljubio, a u tom momentu je naišao i tramvaj, koji je upotpunio fotografiju na kojem dominira rasplamsani plamen.
“Radio sam sa piscem Samirom Sinanovićem Monografiju: BiH očima ljubavi. Bio sam zadužen za Sarajevo, jer on živi u Sanskom Mostu. Zamolio me da nađem neki lijep par da nam budu modeli. Pa ćemo snimati i raditi skupa Akademiju, bivšu Evangelističku crkvu, dva turbeta na Alfakovcu… I onda sam organizovao momka i djevojku, oboje su bili jako lijepi. Snimali smo ih na mostu Festina lente, kod Vječne vatre, čekali kad će naići tramvaj, jer je simbol Sarajeva… Napravili smo neke snimke koje su nam trebale. Rekli smo ‘gotovo završeno snimanje’, a oni su počeli da se ljube, proradila je emocija, vjerovatno da kao čestitaju jedno drugom, jer je završeno snimanje”, prepričava nam Lukač.
Za uspomene, posebno ga veže još jedna izložena – panoramska fotografija Sarajeva. Da nje nije bilo, ne bi ni upoznao prijatelja Amira Ljubovića, arabistu i nekadašnjeg profesora na Filozofskom fakultetu, a iz nje je izvukao i važnu pouku: Nemoj lagati i izmišljati! Ne znaš nikad do koga će doći.
“Priča ide ovako. Nisam imao dobru dubinsku oštrinu na fotoaparatu i vidljivost na daljinu, pa mi zamuti taj neki dio od Bosmala do Alipašinog Polja. Puhao je vjetar, padala je kiša cijelu noć, ali jutro je bilo predivno, razvedrilo se, kiša je isprala nebo. Najbolja lokacija odakle mogu napraviti panoramsku fotografiju je hotel Saraj. Popeo sam se na krov, napravio nekoliko fotki. Nisam mogao izdržati, toliko se to meni dopalo. Objavio sam fotografiju. Ali nisam mogao reći, snimio sam sa hotela Saraj, pogotovo što nikoga nisam pitao da se popnem, nego sam napisao: Snimljeno sa Babića bašte. Samo što sam objavio fotografiju, javi se neki čovjek, kaže: ‘Nemojte obmanjivati ljude, nema šanse da je ovo iz Babića bašte, ovo je uslikano iz Nevjestine mahale”, priča nam Lukač, dodajući da je on nekad i čuo za Nevjestinu mahalu, ali nije znao gdje je.
“Ne znam sad šta da odgovorim čovjeku. Uputim se pješke gore prema hotelu Saraj i vidim piše Nevjestina mahala. Ali kasnije sam sa tim čovjekom postao prijatelj. To je bio Amir Ljubović, profesor na Filozofskom fakultetu. Jedan izuzetan poznavalac Sarajeva. Nažalost, nije više među živima”, kaže Lukač, koji je kao politolog, odnosno kao tehnički sekretar dobar dio života proveo u Udruženju “Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca”, a fotografija je, kako smo već spomenuli, njegova usputna ljubav za koju je ima dara. Kaže, kroz život, imao je brojne ponude da radi kao profesionalni fotograf po ateljejima ili kao novinski fotograf, ali nije ih prihvatao, jer bi izgubio slobodu izražavanja kroz fotografiju.
“Ali shvatio sam da svi moji prijatelji, sa kojima sam skupa snimao i hodao po brdima i planinama, onog momenta kad su postali novinski fotografi, oni više nisu bili pravi fotografi. Onda doživljavaš fotografiju kao moranje i imperativ. Snimaš, jer ti je neko rekao da snimaš, a ne zato što dobivaš unutrašnju pobudu, da snimaš i budeš dio nekog događaja i na neki način registruješ kroz fotoaparat. Želio sam da snimam samo kad ja hoću i da imam potpunu slobodu. Često sam odbijao svadbe, osim baš svojim bliskim prijateljima, odnosno njihovoj djeci, a kojima je to značilo”, rekao je Luka.
Ova deseta jubilarna samostalna izložba, izložena je u galeriji Centra kulture i mladih, Općine Centar. Posjetioci je mogu pogledati u narednim danima.
Esad Lukač po zanimanju je dipl. politolog. Iako je studirao društvene nauke, strast prema fotografiji bila je njegova konstanta. Urednik je monografija “Pozdrav iz Sarajeva“ na bosanskom i engleskom jeziku, „Pozdrav iz BiH“ na bosanskom i engleskom jeziku, “Bosna i Hercegovina očima ljubavi“, na bosanskom, engleskom i turskom jeziku, koja sadrži više od 400 fotografija. Ovo mu je šesta izložba u Sarajevu. Izlagao je u Mostaru, Počitelju, Travniku, Pragu, Geteborgu, Turskoj, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Kini… Fotografije su mu zastupljene na portalima Svjetske turističke organizacije, koja djeluje pri UNWTO. Lukač je do sada imao više od 30 samostalnih izložbi u BiH i inostranstvu.
