Na primjer, jeste li znali da je pronađen od strane tima koji je glumio da traži olupinu Titanika? Ili da – uprkos onome što Internet vjeruje – djelimično se urušio dok je tonuo? Ili da se par vjenčao na palubi Titanika 2001. godine?
Jedna takva čudna činjenica našla se na Redditu ove sedmice, da – uprkos istraživanju potopljene olupine od njenog ponovnog otkrića u septembru 1985. godine – nikada nisu pronađeni ljudski ostaci na brodu.
“Nisam vidio nijedan ljudski ostatak”, rekao je James Cameron, reditelj Titanika, koji je posjetio i istražio olupinu 33 puta i tvrdi da je proveo više vremena na brodu nego kapetan broda, za New York Times 2012. godine. “Vidjeli smo odjeću. Vidjeli smo parove cipela, što bi snažno sugerisalo da je tu u jednom trenutku bilo tijelo. Ali nikada nismo vidjeli nikakve ljudske ostatke.”
To je vrsta činjenice koja baca teoretičare zavjere u trans, ali postoje sasvim dobri razlozi zašto nismo pronašli tijela više od 1.500 ljudi koji su umrli kada je brod potonuo, piše iflscience.com.
Jedan od razloga su prsluci za spašavanje koje su nosili mnogi putnici i posada. Iako nisu ispunili svoj glavni zadatak da održe svoje nosioce na površini dovoljno dugo za spasavanje, kada su njihovi stanovnici preminuli ostali su ploveći. Oluja koja je uslijedila nakon potonuća vjerovatno je brzo odnijela tijela daleko od mjesta olupine, dok su ih okeanske struje naravno odnijele dalje u međuvremenu.
Tijela zarobljena u samoj olupini vjerovatno su također nestala, zahvaljujući radu dubokomorskih skupljača – riba i drugih organizama. Ali kosti su pronađene na drugim mnogo starijim olupinama brodova, pa zašto ne i na Titaniku? Taj dio može biti povezan s dubinom.
“Problem s kojim se morate suočiti je, na dubini ispod oko 3.000 stopa [914 metara], prolazite ispod onoga što se zove granica kompenzacije kalcijum karbonata”, objasnio je Robert Ballard, istraživač dubokog mora, za NPR. “I voda u dubokom moru je zasićena kalcijum karbonatom, koji je uglavnom, znate, od čega su kosti napravljene. Na primjer, na Titaniku i na Bismarcku, ti brodovi su ispod granice kompenzacije kalcijum karbonata, pa kada kritičari pojedu njihovo meso i izlože kosti, kosti se rastvore.”
Postoje oni koji vjeruju da u zapečaćenim dijelovima broda kao što je strojarnica, gdje svježa voda bogata kiseonikom na kojoj se oslanjaju skupljači nije mogla ući, možda još uvijek ima nekih sačuvanih tijela. Ali 111 godina nakon što je brod potonuo, ideja da bismo mogli pronaći prepoznatljive ostatke čini se sve manje vjerovatnom.
