Udovica zločinca Arkana, Svetlana Ceca Ražnatović 2003. godinu želi da zaboravi kada je tokom operacije Sablja završila u zatvoru.
Ceca je za Svet odmah po izlasku iz zatvora dala intervju. Tada je navela kako su se mediji bez prestanka bavili njenom ličnošću, dodavši da većina tih tekstova nema veze sa istinom.
– Mogu samo da kažem da je žalosno, bijedno i nehumano zarađivati na tuđoj nesreći. Bez dokaza, pa čak ni istinitih podataka, manipulisalo se mojim imenom i to bez ikakvih granica i obzira. Godinama sam gradila svoje ime u smislu da se zna šta ide uz njega i trudila sam se da nikada ne dajem povod sedmoj sili da ružno piše o meni. I sada smatram da u svojoj karijeri, pa i privatnom životu nemam nijednu mrlju!, rrekla je tada Ceca.
Kazala je kako nije očekivala da je policija privede na razgovor te da je dolazak policije u njenu kuću bio veliko iznenađenje za nju.
– Rečeno mi je da moram na pola sata u policijsku stanicu da bih dala izjavu o trofejnom oružju mog pokojnog supruga. Međutim, četiri mjeseca se nisam vratila kući. Izašla sam na vrata na koja svakog dan ulazim u svoju kuću. Nikakvog skrivanja nije bilo. Pred kućom me je čekao policijski automobil marke “golf” kojim sam prebačena do MUP-a. Prošli smo pored prisutnih novinara, ali niko od njih nije reagovao.
Prve dane pritvora opisala je “strašnim”.
– Strašno! Prvih pet dana provela sam u MUP-u “29. novembar”. To je za mene bio veliki šok i za to vrijemesmršala sam već 5-6 kilograma. Bilo mi je strašno što sam odvojena od djece, a nisam smjela ni da pomislim šta sve moja porodica preživljava. S druge strane, bilo mi je važno i kako će mediji prezentovati moje hapšenje. Zbog svega toga bilo mi je veoma neprijatno. Prva dva mjeseca pritvora nisam imala pravo da čitam novine, pa nisam mogla ni da znam šta se sve piše o meni, na svu sreću. Kada sam počela da dobijam domaću štampu, mnogi mediji su uveliko promijenili “ploču”, pa sam izbjegla šok koji bih doživjela da sam čitala sve te gadosti. Kako sam kasnije saznala, čula i vidjela, bilo mi je sasvim jasno da su me, po lišavanju slobode, mediji satanizirali!
Pričalo se da je u zatvoru preživjela razne torture i da si bila fizički zlostavljana, no, ona je to negirala.
– E, sada ćemo definitivno staviti tačku na tu temu! Policija je bila izuzetno korektna prema meni. Tokom boravka u stanici “29. novembar”, što je bio moj prvi susret sa policijom, nisam doživjela nikakvu neprijatnost i tim ljudima mogu samo da se zahvalim na tretmanu. Što se tiče CZ-a, ni tamo nisam doživjela bilo kakvu neprijatnost, a kamo li fizičko maltretiranje. Osoblje me je poštovalo i uvažavalo, naravno, u skladu sa zatvorskim propisima. Podredila sam se svim zakonima i propisima koje je trebalo poštovati u zatvoru, i nikakvih problema nije bilo.
Jedan dnevni list objavio je vijest da je kod upavnika Centralnog zatvora Ace Jovanovića uživala izvjesne privilegije.
– Ne! Četiri mjeseca provela sam u ćeliji dva sa dva metra u nehumanim uslovima. Od kada sam uhapšena, pa do sredine maja, promrzla sam u ćeliji, kosti su mi se smrzle! Trideset dana provela sam u samici i nisam imala nikakav kontakt sa bilo kim, pa čak ni sa advokatima. Kasnije sam u ćeliji imala jednu, odnosno dvijecimerke. Međutim, što se tiče osoblja koje tamo radi, mogu samo da im se zahvalim zbog izuzetno korektnog odnosa. O upravniku zatvora također mogu da kažem sve najbolje. Kada se čovjek nađe sa one strane rešetaka, tek onda shvati koliko znači osmjeh i topla ljudska riječ.
U zatvoru je štrajkovala glađu, te je otkrila šta ju je navelo na taj potez:
– Onog momenta kada sam saznala da mene i moju sestru Lidiju dijeli jedna zatvorska soba, odlučila sam da to učinim. Štrajkovala sam glađu zbog nepravde koju doživljava moja porodica, moja sestra koja je ni kriva ni dužna u zatvoru, pa i zbog svega što sam ja prošla. Nije mi bio cilj da tim štrajkom glađu izdejstvujem nešto u sopstvenu korist. Nisam kukala ni dok sam dva mjesecaprije toga sama bila u zatvoru. To je bio znak moje tuge zbog hapšenja moje sestre! Deset dana sam štrajkovala glađu.
