Ponedjeljak, 26.02.2024.

“Samo sam legla na njegove grudi” Milica Pavlović iskreno o najtežim životnim trenucima, uz baku i djeda bila do posljednjeg njihovog daha

Četvrtak, 05.10.2023. | Najnovije | Showbiz

Milica Pavlović svoj život je provela sa bakom i djedom koji su je i odgajili. Toliko je bila vezana za njih da je poslije dvije godine provedenih kod oca u Švajcarskoj odlučila da se vrati u Gornji Bunibrod, kako bi bila uz svoje najmilije i to do njihovog posljednjeg dana o čemu otvoreno govori u emisiji Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović.

Milica Pavlović nikada nije krila ljubav prema baki i djedu što je i ocu otvoreno rekla kada je odlučila da se vrati u selo nadomak Leskovca kako bi bila sa njima. Oni su bili njeni psihološki otac i majka. Djed je bio taj koji ju je bodrio u svemu, a baka je bila zadužena za brigu o Milici da izrasta u zdravu djevojčicu, a vodila je računa i da uvijek lijepo izgleda pa joj oblačila i najljepše haljinice.

Po povratku iz Švajcarske, Milica se nije odvajala od bake i djeda sve dok se nije preselila u Beograd, ali i tada je znala samo na par časova da dođe kod njih, da ih obiđe i da se vrati nazad zbog obaveza.

– Kada sam počela da se bavim ovim poslom veoma aktivno, vjerujte mi da sam znala da odem samo na jedno veče, da dva časa provedem sa njima i da se vratim za Beograd. Ta snaga koju su mi to dvoje ljudi davali je snaga da sam mogla da pomjerim svijet ispred sebe. Kada dođem poslije problema, muka, poteškoća i samo pogledam u njihove oči koje mi bezuslovno vjeruju, a ja sam naučena da ne smijem da lažem, dođem i kažem: “Jao djede, ovo ili ono”, on me ne pita šta kako, sasluša me i kaže: “Ma ti sve možeš, ti si rođena za ovo”. Uvijek mi je govorio: “Glava gore, ruke nazad, ispravi se i samo hrabro”. I to sam pokupila od njega, kada mi je najteže u životu, kad imam mnogo problema, kada mislim da nešto ne mogu ja znam koliko su svega u mene uložili to dvoje ljudi, ja samo podignem glavu i stvarno onako čistog srca i poštenjem idem kroz život i u ovaj posao – kaže ponosno Milica.

Dok je djed Vladimir učio Milicu da ide uzdignute glave, baka Rada je bila ta koja ju je učila da uvijek bude lijepa i lijepo obučena djevojčica. Međutim 2020. godina je bila bolna za Milicu, djed se razbolio i napustio nju i baku.

– Šta je život, a vjerujte mi, do posljednjeg daha njihovog sam se borila za oboje. Posljednje noći života i djeda i bake sam bila sa njima, uz njihovu postelju. Nisam željela ni na onaj svijet da odu, a da ne vide da se borim za njih do kraja. Uh, baš sam to teško podnijela, nisam još to preboljela, ali sam prihvatila – kaže Milica uzdišući.

Iako je djed Vladimir već imao godina Milica nije očekivala da će ostati bez njega jer se sve desilo nekako iznenada.

– Djed je jednostavno, da se izrazim tako, samo pao u krevet, kako je meni komšija rekao. To jutro me je zvao, a ja sam bila na snimanju serije “Pevačica”, režisera Gage Antonijevića, gdje sam imala glavnu ulogu. Standardno sam bila, javiću se ja kasnije, ali meni je tri puta zvonio telefon i onda moj bjuti sektor koji je bio tu, koji znaju koliko sam vezana za baku i djeda samo mi prišao i rekao da nešto nije okej: “Baka, djed, stalno zvoni”. Izašla sam napolje, javila se, komšija je bio na telefonu rekla sam: “Gdje je djed, daj mi djeda na telefon”, a on kaže: “Znaš šta Miko, ne znam šta da ti kažem, neće ni da priča, stao je i sa pričom, odbija, da li možeš ti da dođeš?”. A uvijek kada su bili bolešljivi ja se spakujem i dođem i samo sam pitala komšiju: “Milane koliko je ozbiljno?”, a on mi je rekao: “Baš je ozbiljno”. Pozvala sam tetku koja radi u Domu zdravlja “Stari Grad” ovdje u Beogradu i pitala je da li može ona da ode jer je mene sramota, 200 ljudi je na setu i ne znam kako da prekinem, ja ću otići ujutru, tražiću slobodan dan, razumjeće me, ali samo da ode da vidi svojim očima i da mi kaže kada bude vidjela o čemu se radi. Tetka je mene slagala, rekla je da je sve pod kontrolom. Pitala me je koliko imam još snimajućih dana, rekla mi je da odradim to i: “Nemoj da se brineš, ja sam tu, sve je super, samo ti snimaj”. Vidjela je da je djed loše, ali mislim da se i ona potajno nadala da će mu biti bolje, ali slagala me je, zbog čega mi je trebalo dosta vremena da joj oprostim – kaže Milica ne skrivajući emocije.

A nije ih krila ni dok je snimala, kao ni brigu o svojim najbližima. Završila je snimanje i uputila se u Gornji Bunibrod.

– I onda, sjećam se, taj treći dan mi snimamo, ja kažem Brani koja me je i za ovu emisiju našminkala, moj vjerni saradnik: “Brano, meni nešto nije ovdje okej, ja ne mogu ni da se skoncentrišem, nešto nije ovdje u redu, Milan mi izbjegava pozive…”, taj komšija. Oni su ubrzali snimanje jer su osjetili da kod mene nešto nije u redu. Kada sam otišla tetka mi je rekla da su zvali Hitnu pomoć, da nije htjela da dođe, rekli su: “To je stariji čovjek”, meni je pala roletna, kada sam to čula i onda sam ja pozvala i rekla: “Ljudi zar vas nije sramota da vi ne dođete, da…”. Ja ne želim da živim u vremenu kada etiketiramo nekoga po godinama, pacijent je pacijent. Oni su meni rekli da ne mogu, da imaju ove i one slučajeve, i prvi put sam u životu iskoristila svoje ime, rekla sam: “Da li je potrebno da kažem da je ovdje Milica Pavlović?” i oni su došli. Mi smo djeda odvezli do bolnice. Bilo je i to kovid stanje i sa jednog dijela na drugi dio dvorišta, te za ovo je odjeljenje, te nije za ovo… On u majici onako, hladno napolju, ja plačem pored njega, on jedva diše u onim kolicima… Samo je gledao u mene i tražio gdje sam ja – prisjetila se Milica bolnog trenutka.

Drugarica koja radi u bolnici je pozvala da uđe kod djeda kada se Milica zapravo i oprostila sa njim.

– To je sve trajalo čitavu vječnost, smjestili su ga na neko odjeljenje, sada ne mogu da se sjetim koje i on je prestao da govori. Jedna od mojih drugarica radi u toj bolnici, Marijana i kaže mi: “Hoćeš ti djeda Lacka da vidiš?”, tako su ga zvali, ja kažem: “Naravno da hoću, ali neće me pustiti”, kaže ona: “Ma pustićemo te, staviš masku, staviš sve…” Skoro sam vidjela Marijanu i rekla mi je da i dan danas prepričavaju tu scenu mog opraštanja sa djedom. Iskreno bilo je strašno ja sam prvi put u životu vidjela osobu sa zamućenim pogledom, nikada se nisam susrela sa tim. Ma koliko godina da je on imao, to je neko vaš, i sjećam se da je u hodniku plakao i ljekar i sestre i u tom momentu gdje je osobi pogled upućen negdje gore, kaže Marijana: “Ja se sjećam stojim na vratima i djed Lacko koji širi ruke i gleda na gore”. On je čuo mene i raširio ruke. Jao, ja sam mislila da ću tada umrijeti. Ja sam samo legla na njegove grudi i onda me je ljekar molio da izađem i rekla sam mu samo ono iza čega stojim i dan danas: “Hvala ti djede za sve što si uradio za mene, hvala što si se borio, hvala ti što sve što danas znam, znam zahvaljujući tebi i baki i nemoj da brineš, zapamtiće svi tvoju Milicu kao unuku Vladimira Pavlovića i Rade Pavlović. Nikada vas neću obrukati i nikada vas neću razočarati i tek ćemo velike stvari stvarati zajedno jer ja znam da su oni tu – sa očima punim suza govori Milica Pavlović, piše Blic.

Gubitak djeda je bio prvi bolni momenat u životu. Ubrzo se i baka razboljela, dobila Alchajmera koji dovodi do demencije pa je bilo trenutaka kada svoju unuku više nije prepoznavala. Vraćalo bi joj se sjećanje sve do jednog trenutka.