Zanimljiva priča u režiji Tatabrada TV-a dolazi iz Duratbegovićevog Dolca kod Gornjeg Vakufa. Naime, vesela, pozitivna i zanimljiva nena Habiba Vrban otvorila je svoj dom za posjetu i prelijepu priču.
Imala je dvije sestre koje su također živjele u ovom selu, međutim, one su preminule, pa je Habiba ostala sama. Ima četvoro djece, a muž joj je preminuo. Jedan sin joj je ostao da živi sa njom, drugi živi u Sarajevu, dok njene kćerke žive u Austriji i u Bugojnu. Ima sedmoro unučadi i troje praunučadi.
Kaže, u komšiluku ima malo ljudi.
– Nema nigdje nikoga, samo pokoje dijete hoda. Slabo je kona, nema, staro sve, nešto pomrlo, nešto u kući sjedi. Omladine pogotovo nema. Sin je sa mnom. Mlada mu radi, ona je sad na poslu, kaže Habiba.
Prije penzionerskih dana, kaže, radila je često.
– Radili smo, čovjek mi bio živ, imali smo i krava, kosili smo… Ali nema krava ko držati, kazala je, a prekinuo je komšija koji kaže kako on ima krave.
Pa ti držiš, ali nema u mene, ja govorim za sebe, brzo mu je odgovorila Habiba.
Kaže, da ima velikih soba, napravila bi jednu bosansku sobu.
– Složila bih lijepo. Ali nema, u jednoj sobi sin spava, u drugoj ja, dodaje.
Pričala je o svojim mlađim danima. Kada se tek udala, muž joj je otišao u vojsku nedugo poslije.
– Svekar i svekrva su mi bili tu, on nije vojske služio. Malo sam bila i otišao je u vojsku. Doveli su me da ih se hizmeti. Svekrva stara, svekar isto. Živjeli smo u zajednici, priča Habiba.
Kaže da se danas sve promijenilo.
– Nema poštovanja prema starijima. Slabo. Niko se ni sa kim ne pita. Svako ide kuda hoće. Prije se sve moralo pitati. Kako sam došla, svekra i svekrvu sam pitala za sve. Nisam smjela materi otići. Smjela sam ali sam imala poštovanje prema njima. Nisam išla bez pitanja, prisjeća se.
Ponavlja kako njene generacije u selu nema, ili ima vrlo malo.
– Kakvi, to je pomrlo sve. Ovako nekad okrenu da me kunu: “Vidi otkad ti živiš, a kad su i kad oni pomrli.” A šta ću, nisam ih ja ukopala, Bog mi tako dao da živim, kazala je Habiba.
Pogledajte priču o ovoj veseloj nani.