Nedjelja, 24.11.2024.

Zavaravamo se da vrijeme liječi sve rane – Smailbegović: Moja generacija ne pamti rat u BiH, ali nismo pošteđeni posljedica zla koje je počinjeno

Srijeda, 09.03.2022. | In | Najnovije

Drugi roman u karijernom životu pisca nerijetko dolazi sa velikim očekivanjima, pogotovo nakon uspješnog prvijenca kao što je to bio Via Appia Emine Smailbegović. Ova mlada spisateljica koja studira klasičnu muziku osvježila je prije nekoliko godina bh. književnu scenu. Sa novim romanom koji je početkom marta stigao na police knjižare Buybook, Eminu Smailbegović možemo svrstati ne samo u nositeljice savremene domaće produkcije, već i u književni glas koji će postati kanon naše male i ograničene književnosti.

Emina Smailbegović je za Oslobođenje govorila o svom novom romanu, klasičnoj muzici, poziciji književnosti u BiH, kao i mladih umjetnika u našem društvu.

OBJAVLJEN JE VAŠ DRUGI ROMAN “STRAŠNA DJECA AVERROESOVA” (BUYBOOK, 2022). ROMAN JE TEMATSKI, ALI I PROSTOROM, ODMAKNUT OD NAŠEG PROSTORA, ŠTO JE NEOBIČNO ZA DOMAĆE AUTORE. KOJI SU SVE KONCEPTI KOJI SU UTICALI NA VAS DA NAPIŠETE, JOŠ JEDAN, SLOJEVIT ROMAN? I KAKO JE ČITAV TAJ PROCES PISANJA IZGLEDAO?

– Ideju za roman “Strašna djeca Averroesova” imala sam već 2019, no proces pisanja započet je naljeto prošle godine i završen u decembru. Inače, godinama me zanima srednjovjekovna filozofija, kao i historija Mediterana kojom sam fascinirana. Zanimanje za figuru filozofa Averroesa, odnosno Ibn Rušda, počelo je 2016. godine posjetom Vatikanu. Dojmilo me se njegovo prisustvo na Raffaellovoj poznatoj fresci Atenska škola, kao i ono u Trijumfu doktrine Sv. Tome Akvinskog u crkvi Santa Maria Novella u Firenzi (Andrea di Bonaiuto, 1365-67). U toj crkvi, vjerujem da će se čitaoci sjetiti, počinje Boccaccio v “Dekameron”, dok za kordopskog filozofa otac talijanskog jezika Dante pravi mjesto u svom Čistilištu (naziva ga Velikim Komentatorom Aristotela) i smješta ga tamo sa starogrčkim filozofima.

PITANJE IDENTITETA

Naravno, ova saznanja bila su povod za daljnje istraživanje intrigantne ličnosti filozofa sa kojim se otvara tema aktualna i danas: pitanje evropskog identiteta, a time i pitanje korijena evropskog racionalizma. Na ovom putu bili su od značaja savjeti mojih kolega sa filozofije, kao i mog profesora kojem su određena poglavlja knjige posvećena.

AVERROES JE BIO FILOZOF, ŠTO NAM ODMAH U NASLOVU OTKRIVA DA SE UPUŠTATE U PRIPOVIJEDANJE JEDNOG FILOZOFSKOG NARATIVA, ALI NE NUŽNO VAŠEG PRIPOVJEDAČKOG FILOZOFIRANJA, VEĆ I PROPITIVANJA SVJETONAZORA I FILOZOFIJE, KAO I NJIHOVOG ODSUSTVA U OVOM SVIJETU. ZAŠTO AVERROES I ŠTA ON ZNAČI ZA OVAJ ROMAN?

– Zbog kontradiktornosti u njegovom opusu. Nikada me nisu privlačili autori, kompozitori ili pisci koji nisu utjelovili na određeni način rascjep sa svojim savremenicima i napravili velike zaokrete u stvaranju i razmišljanju u odnosu na matricu iz koje potiču. Ne zanimaju me odgovori na pitanja, već sposobnost koju autor ima da pitanja preformuliše i iznova postavi, makar bilo u suprotnosti sa onim što je do tada držao za svoje svjetonazore. Samo na taj način čovječanstvo je ostvarilo male ali pomake od nemjerljive važnosti. U tom smislu, Averroes je za civilizaciju uradio mnogo, plativši pritom, kako to uvijek biva sa velikim ljudima, visoku cijenu.

PRIPADATE GENERACIJI MLADIH PISACA KOJI SU ROĐENI NAKON ILI TOKOM RATA, GENERACIJI KOJA JE MOGLA OSJETITI SAMO NJEGOVE POSLJEDICE. ALI RAT U VAŠOJ KNJIŽEVNOSTI NIJE CENTRALNA FIGURA, LIKOVI NE NOSE TAJ TERET, VAŠI LIKOVI SU OPTEREĆENI, DA TAKO KAŽEM, TERETOM SVAKODNEVNICE I SAVREMENOG ŽIVOTA. KAKO JE PISATI TAKO U KULTURI SA DOMINANTNIM UTICAJEM RATA NA NJENO STVARALAŠTVO?

– Radnja romana odvija se u dva perioda – srednjovjekovnom i suvremenom – koji se, zahvaljujući univerzalnim konceptima mitologije, filozofije, arheologije, isprepliću. Akteri u suvremenom dobu, univerzitetski profesori, pored rasprava o besmislu filozofije u današnjem društvu, i dalje osjećaju posljedice davno minulog režima u Španiji. Nisu ga upamtili, onako kako moja generacija ne pamti rat u Bosni i Hercegovini. Ipak, znači li to da su, tj. da smo pošteđeni posljedica zla koje je počinjeno? Uspješni u svom poslu, protagonisti romana kreću se svijetom sa nezacijeljenim ranama i porodičnim tajnama koje su naslijedili i od kojih, u tački u kojoj ih čitalac zatiče u Granadi, više nema bijega. Ono što likovi Celije i Jordija nose sa sobom jeste poruka koja se tiče svih nas: zavaravamo se da vrijeme liječi sve rane i da je, ipak, sve moguće ispraviti. Na koncu, nakon gorkih spoznaja, jedino na što će se usuditi pozvati u vremenu nihilizma u kojem živimo, jeste racionalizam.

DAKLE, LIKOVI U ROMANU “STRAŠNA DJECA AVERROESOVA” OPTEREĆENI SU KONCEPTOM PRIPADNOSTI. USTVARI, POTRAGA, KAKO DUHOVNA TAKO I DOSLOVNA, NALAZI SE U SRŽI OBA VAŠA ROMANA. AKO PREBACIMO TO U STVARNI ŽIVOT, JESMO LI ZAISTA TOLIKO IZGUBLJENI?

– Sudbina Celije Molina, poput sudbine Ibn Rušda, metafora je drame identiteta. Držim da je to najznačajnije pitanje postavljeno u ovom romanu. Ono u političkom smislu muči cijelu zapadnu Evropu. Dakle, ima li ičeg aktualnijeg od njega danas? Ovdje je riječ o muslimanu rođenom u Kordobi čije se tumačenje Aristotelove “Metafizike” – zbog općeg nepoznavanja starogrčkog – koristilo na tek otvorenoj Sorboni i Oxfordu. Sa druge strane, riječ je o ženi koja nije kćer elitne andaluzijske porodice, no četrdeset godina vjeruje ili želi da vjeruje da tamo pripada. Smatram da je beskrajno važno baviti se ovom tematikom u momentu u kojem, zahvaljujući mainstream kulturi i općoj rezigniranosti, raste netrpeljivost prema strancima na evropskom tlu. Ako se vratite i pročitate prethodne tri rečenice iznova, upitaćete se: ko je tu zapravo stranac?

OSIM KNJIŽEVNOSTI, VI SE BAVITE I MUZIKOM, ŠTO JE VAŠA PRIMARNA ORIJENTACIJA. MUZIKA JE POSEBNA VRSTA UMJETNOSTI SA SVOJIM PRAVILIMA I KONSTRUKCIJAMA. KNJIŽEVNOST IMA PAK SVOJE. NA KOJI NAČIN SE OVE DVIJE UMJETNOSTI PREPLIĆU U VAŠIM RADOVIMA?

– Da, bavim se klasičnom muzikom. Ljudi obično, čim to čuju, počinju razmišljati o klasnim razlikama, odnosno postavljati pitanja o tome za koga je ta muzika, koja im je naizgled daleka i spram koje gaje određenu dozu odbojnosti, bila komponovana i izvođena. Međutim, kada upoznate svijet klasične muzike i dovoljno ste dugo u njemu, studirate kompozitore i njihova djela, razloge njihovog nastanka, uslove u kojim su stvarana itd, spoznate da je riječ o muzici ideja. A to znači jedno: da biste je voljeli, prvo je morate razumjeti. Tu, zapravo, mnogi odustanu. Ne gajim odbojnost prema drugim vrstama muzike, ali ih ne slušam, jer u njima ne pronalazim ništa vrijedno promišljanja. Verdijevi likovi nose moralne poruke, u njoj je sadržana i njegova oslabljena vjera u Boga i novonastalu naciju, Beethoven je posvjedočio Francuskoj revoluciji, te okrenuo leđa moćnom Napoleonu, njegova borba sa teškom bolešću prožela je njegov opus… Klasična muzika nije razonoda. Klasična muzika iziskuje trud. U njoj je sve na svom mjestu i za sve postoji dobar razlog. To je ono što je čini beskrajno zanimljivom.

NA KOJI NAČIN SE MUZIKA I KNJIŽEVNOST PREPLIĆU U VAŠIM RADOVIMA, KONKRETNO U OVOM ROMANU? KOLIKO MUZIKA UTIČE NA KOMPOZICIJU KNJIŽEVNOG DJELA, A KOLIKO KNJIŽEVNOST NA VAŠU MUZIKU I PODUČAVANJE? I U KONAČNICI, KOLIKO MUZIKA UTIČE NA VAŠE STVARANJE LIKOVA, MOTIVA, IDEJA ITD. U ROMANU?

– Vjerovatno najvažnija stvar za mene bila je ne napisati “još jedan roman o Španiji – zemlji sunca, flamenka, paelje i korida” ili pak roman o “suživotu, inkviziciji, rekonkvisti”. Averroes, posebno zainteresovan za naslijeđe paripatetske škole i Aksa, retoričarka koja će prirodnom nadarenošću za govorništvo zadiviti sve oko sebe, utjelovljuju Španiju prije rekonkviste. No, to je Španija u kojoj nema mjesta za sladunjave clichée o takozvanom suživotu različitih religijskih zajednica, ukazujući na brutalni fakat da unutar jedne zajednice često nema prostora za njene najbriljantnije intelektualce. Retoričarka i filozof, iako iz različitih razloga, iskusiće nerazumijevanje, koje ne predstavlja ništa drugo do uvertiru u društveni prezir. Još jedna stvar koju sam se trudila izbjeći jeste to da se roman, u dijelu koji je smješten u suvremenosti, svede na dijalektiku frankizam-republikanstvo. U tom smislu, Celiju i Jordija ne muči simbolička suprotstavljenost strana sa kojih dolaze, već nerazumijevanje, kao osjećaj koji ih prati i prijeti da postane nesnosan tamo gdje je to najopasnije – u njihovoj intimi. Zbog toga, njihova pozicija spram pozicije srednjovjekovnih likova neupitno je mučnija i traži odgovor na pitanje: ima li utjehe za čovjeka dvadeset i prvog vijeka, kojem je protekli vijek u naslijeđe ostavio grob u koji je prethodno spustio postojanu vjeru u bilo što.

U VAŠIM KNJIŽEVNIM DJELIMA PREVLADAVA STIL KOJI JE SRODAN ONOM IZ PERIODA 19. I POČETKA 20. STOLJEĆA. TU MISLIM NA RASKOŠNOST JEZIKA I IZRAZA KOJI NISU BAŠ TAKO ČESTA POJAVA U MODERNOJ KNJIŽEVNOSTI SVEDENOJ NA PROSTO SVAKODNEVNI IZRIČAJ. KOJI SU VAŠI KNJIŽEVNI UZORI, KOJI VAS AUTORI INSPIRIŠU I POTIČU DA BUDETE BOLJA SPISATELJICA?

– U posljednje vrijeme rado čitam filozofiju, ne samo Averroesovu već i savremene talijanske i francuske filozofe. Kada je riječ o književnosti, uvijek ću ponoviti da su na svjetskoj sceni moji uzori Umberto Eco, Italo Calvino, Mihail Bulgakov, a kod nas Miroslav Krleža. Voljela bih slijediti tu krležijansku liniju, jer je to književnost iskustva, emocija i, najvažnije, ideja, no jasno da je za takvo što potrebno mnogo iskustva.

KONCEPT VREMENA

Uvijek se iznova naježim kad čitam Krležine eseje. Zato jer njegova književnost ide upravo tom linijom, beskrajno cijenim i Andreja Nikolaidisa.

S OBZIROM NA TO DA ŽIVITE NA RELACIJI ITALIJA – AUSTRIJA, JESTE LI NEKADA RAZMIŠLJALI O PLASIRANJU SVOJE KNJIŽEVNOSTI I NA TA TRŽIŠTA? ZANIMA ME JESTE LI SE OKUŠALI U PISANJU NA ITALIJANSKOM JEZIKU? I KAKAV JE OSJEĆAJ NAKON PISANJA NA BOSANSKOM?

– Na talijanskom jeziku sam napisala magistarski rad o temi Koncept vremena u francuskoj muzici XX vijeka: Debussy, Messiaen, Grisey. Trenutno radim doktorsku tezu o Muzičkim kolekcijama i repertoriju na sjeveru Italije u godinama nakon Francuske revolucije. Dijelom istraživanje provodim u Rimu (Università La Sapienza), a dijelom u Beču (Institut für Musikwissenschaft), no rad, naravno, pišem na talijanskom jeziku. Još učim i trudim se razotkriti sve bogatstvo talijanskog jezika, stoga smatram da je rano da na njemu pišem prozu. Istina je da strani jezik posve promijeni vaš način razmišljanja i obogati vašu ličnost.

PRIPADATE GENERACIJI MLADIH PISACA KOJIMA JE DANAS TEŠKO PROBITI SE U OKRUŽENJU KOJE NIJE NAKLONJENO NI UMJETNOSTI NI MLADIMA. ČITAVA TA KULTURA OBITAVA NA MARGINAMA. KAKAV JE OSJEĆAJ PISATI U KULTURI KOJA JE HERMETIČNA I SUROVA ZA MLADOG PISCA?

– Definitivno postoji izvjesna letargičnost književne zajednice kada je riječ o mladim piscima. Međutim, načelo kojeg se ja držim jeste da pišem zato jer to pomaže meni. Riječi imaju težinu, mogu postati teret i taj teret mora ponijeti autor. Ne piše se zbog drugih, zbog tzv. književne hijerarhije, zbog kritike ili priznanja. Ne pristajem na to, jer u tome ne vidim nikakav smisao. Naravno da su uslovno rečeno stariji pisci dio kanona i hijerarhije koja na nas ne obraća pažnju, no isto tako ne smatram da nam je njihova pažnja nužna da idemo dalje, stvaramo i uživamo u pisanju.