Nakon što je sinoć premijerno prikazan film ‘Dara iz Jasenovca’ isti je izazvao različite reakcije. Prenosimo reakciju novinara Danijala Hadžovića koju je podijelio na svom Facebook profilu.
________
Nakon što sam odgledao film “Dara iz Jasenovca”, treba biti pošten, ostaviti po strani sve eventualne ideološke i političke motive pa otvoreno reći – film je potpuno smeće. I to toliko smeće da je teško reći u kom aspektu je veće smeće.
Karakterizacija likova je jedna od najlošijih koje sam gledao u životu. U 2 sata filma o gotovo ni o jednom liku ne saznajemo ništa. U logoru su neke ustaše koji su Hrvati i neki zatvorenici koji su Srbi, rjeđe Jevreji. Zašto ustaše ubijaju i zašto su ovi drugi uopće dovedeni u logor – ništa. Koji motivi, želje, traume, strahovi vode i jedne i druge – ništa.
Ni činjenica da su za likove ustaša uzeti stvarni monstrumi i koljači iz Drugog svjetskog rata, ni za milimetar ne pomaže da o njima saznamo išta, bilo šta. Za razliku (a vjerujte mi, svetogrđe je to porediti, Bog da mi dušu prosti) od, primjerice, Schindlerove liste gdje kroz dijaloge krvoloka i komandanta logora Amona Goetha i Oskara Schindlera dobijamo dubok uvid u nezrelu psihopatsku ličnost Goetha kojem ubijanje i uloga Boga u logoru hrani ego i čini da se konačno osjeća moćno, a Schindler njegovom nezrelošću i narcisoidnošću nastoji manipulisati u očajničkim pokušajima da spašava živote (“istinski moćan vladar je onaj ko posjeduje moć i da daruje život, ne samo da ga oduzima”), mi u “Dari iz Jasenovca” gledamo bezlične likove bez emocije i priče.
Žrtve pokušavaju da prežive jer valjda tako treba osim ako se previše ne umore od rada, tad traže da ih se ubije, ustaše vole da kolju jer im je zabavno, a nekad su i primorani jer nema dovoljno hrane.Maks Luburić, komadant logora, se divi njemačkoj industriji i drži djeci neslušljive nacionalne govore, Nadi Luburić (u stvarnom svijetu monstrum iz Jasenovca koji na duši nosi stotine žrtava), gledanje klanja seksualno uzbuđuje i tjera je da se poseksa, ali inače je to jedna sasvim zgodna riba koja voli red, rad i disciplinu i to je sve što saznaš u 50 kadrova u kojima je vidiš, likovi logoraša su svi redom naivni, dobrodušni i bezidejni, kao da si ih na fabričkoj tranci spomenuo, osim jedne zatočenice koja je neka vrsta starješine i s vremena na vrijeme cinkari nekog od zatvorenika ustašama, ali ni ona u suštini nije loša, samo mora tako da spasi život djeteta. Ni kada govorimo o Dari, glavnom liku u filmu, nemamo šta pretjerano ni spomenuti, jer iako je gledamo cijeli film, iako gledamo kako joj ubijaju roditelje i iako film govori o njenoj groznoj sudbini u Jasenovcu u kome očajnički pokušava da spasi brata, što bi u teoriji trebalo da vam navede suze na oči, i ona u filsmkoj izvedbi kao karakter djeluje krajnje površno i neuvjerljivo, opet bez ikakve izraženije emocije, što nije odgovornost glume djeteta, nego katastrofalnog scenarija i besmislenih rečenica koje su joj date da ponavlja. Kao da si poredao lego kockice i podijelio ih na ubice i žrtve. Vezano uz ovo prvo, tu su beskrajno tupavi, očajni, besmisleni dijalozi, koji izgleda kao da su film stavljeni samo zato što se u 2 sata mora nešto i reći, a likovi ama baš ništa pametno nemaju da kažu.
Uglavnom ponavljaju fraze kako bi se popunio prostor. Tako Dara kroz film kojih pedesetak puta svom dvogodišnjem bratu koji ne zna da priča ponavlja “ne da tebe seka”, “ti si mi jedini ostao”, “gladan si” i tako u krug; niz zatvorenika međusobno kroz čitav film vode uvijek jedne te iste dijaloge o tome je li im ko preživio od porodice, kako pobjeći, sve to bez neke poente i cilja, ustaše gotovo uopće i ne pričaju i to je to. I svi sve rade s istom, ili nikakvom ili užasno loše odglumljenom emocijom.
Treća stvar koju bih spomenuo je da ovaj film zapravo i nema nikakvu priču. Film nema zapleta, nema vrhunca, nema pouke, nema ništa. Izgleda tako kao da su autori na osnovu nekih svjedočenja iz Jasenovca o kojima su usput nešto načuli, ali ih nisu detaljno proučili, snimili scene, slijepili ih u 2 sata filma, a Daru samo postavili da to posmatra negdje iz prikrajka, dok je na kraju Dijana Budisavljević ne izvuče iz logora i Happy End.I mogao bih još štošta napisati, od katastrofalnog prikaza samog izgleda logora koji je brojao populaciju nekog većeg grada, a ti vidiš da se cijela stvar snima u nekih tridesetak metara, preko iritirajućih krupnih kadrova do katastrofalno loše muzike kojom se usiljeno i neuspješno pokušava proizvesti bilo kakva emocija.
Mogao bih napisati još štošta, no dovoljna su mi i 2 sata izgubljenog života, koje mi niko neće vratiti. Jedino što je ovaj film uspio, a to stvarno nije bilo lako i to zaista jeste umjetnost, je da najpotresniju, najstravičniju, najbolniju priču u historiji ovog prostora pretvori u 2 sata gnjavaže, gdje su čak i scene zločina toliko neuvjerljivo prikazane da je teško da će u vama probuditi ikakvu emociju.
Za kraj, ovaj film, osim što je sramota za filmsku industriju, prije svega je sramota za sve žrtve Jasenovca, jer je monstruozan genocid na filmskom platnu postao opskurni politički projekat jedne karikaturalne vlasti u izvedbi filmskih diletanata. Ne ide to tako, momci, ne mogu se kvalitetni filmovi, posebno o ovakvim temama, raditi usiljeno, naručeno, propagandno, moraš to osjetiti, saživiti se s tim, proživjeti u sebi priču i tek je onda pretvoriti u umjetničko djelo.
