Uvijek zanimljiv i intrigantan, javnosti omiljen, nezavisni zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Damir Nikšić govorio je za Press.
Kakve su vaše dalje ambicije u politici, kojom ste jasno iskazali da se želite i dalje baviti, uprkos kratkoj epizodi u SDP-u u kojoj više niste?
Ambicija mi je oživjeti ideju ljevice nove, progresivne, zelene, slobodarske ljevice koja je prijeko potrebna ne samo u BiH, već i šire. Zato sam sa prijateljima, poznanicima i drugim entuzijastima, formirao jedan pokret koji će okupiti “fanatike” i fanove progresivne ekološke i slobodarske lijeve misli.
To smo učinili u decembru prošle godine i trenutno pravimo liste kandidata za gradska i opštinska vijeća u Zenici, Šamcu, Sarajevskim opštinama: Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad. Zovemo se Ekološki slobodarski pokret, skraćeno ESPo.
Ja sam, dakle, danas predsjednik jedne političke stranke, vođa jednog političkog pokreta koji nije zamišljen kao neki masovan pokret, već više kao pokret “racionalne manjine” u BiH. Naš sajt je espo.ba
Priključite se, donirajte, budite kandidati za vijećnike!
Kako danas gledate na odluku SDP-a da vas isključi iz članstva? Kome je u toj partiji smetao Damir Nikšić?
Oni su učinili pravu stvar jer, da me nisu istjerali, ja bih onda morao sam istupiti, a to bi onda aktiviralo notarske ugovore, tj. u mom konkretnom slučaju bjanko obveznicu koju sam potpisao, ako razumijete o čemu vam pričam. Ovako su me izbacili pa nisu mogli tražiti novac za moje zastupničko mjesto koje sam osvojio – ponavljam – preferencijalnim glasovima prebacujući stranački cenzus od 20%.
Dok ste bili dio vladajuće šestorke bili ste vrlo entuzijastični u promociji ideje da se Sarajevo napravi izolovanim ideološkim i kulturnim centrom koje će privući ljude iz čitave BiH i regije da dođu u njega živjeti i koje će kao takav postati svojevrsni multietnički kosmopolitiski centar čitavog regiona. Vjerujete li zaista da je taj koncept ostvariv i kako?
Nikad nisam rekao da bi Sarajevo bilo izolovano. Sarajevo bi jednostavno bilo ono što Sarajevo u suštini i jeste: jedinstveno, autentično, ali i inspirativno i za druge centre. Bilo bi revolucionarno i pokrenulo bi povijest sa mrtve tačke u kojoj je vrijeme stalo devedesetih, a samim tim bi pokrenulo i regionalne promjene kao nova/stara paradigma, kao ono što Sarajevo zapravo znači svim Sarajlijama, prijateljima i zaljubljenicima Sarajeva diljem regije i svijeta, a to je neka vrsta nexusa, čvorišta svjetova, neka vrsta sinkretičkog kosmopolisa sa “nebom na četiri vode” – četiri duhovnosti, četiri religije, kulture, tradicije koje tvore “peti element” – kvintesenciju modernog sekularnog Sarajeva, grada u kojem sve te tradicije zajedno zrače i znače snagu i bogatstvo duha kojim odišu, a ne slabost, klonulost i malodušnost.
Jer vidite, Sarajevo je bilo “melting pot” i prije Nju Jorka, što znači da: “If you can make it there, you’ll make it anywhere, it’s up to you…” da citiram Sinatru. Taj duh može izliječiti čitav današnji svijet, kada bi ga znali proizvoditi, zapakovati i distribuirati. To je duh kojim su Sarajlije zračile i u ratu. On je dopirao i iz opsade do ostatka svijeta: jasan, britak, prepoznatljiv. Naravno da vjerujem u to. To je moja religija. To i takvo Sarajevo je moja religija.
Mislim da je verzija Sarajeva kao neoliberalnog, antiintelektualnog grada na etnonacionalnim steroidima doživjela svoj vrhunac i da dalje nema ništa novo za pokazati i ponuditi. Mislim da se Sarajevo sada slobodno može početi vraćati svojoj elegantnoj i univerzalnoj duši i suštini, svom počasnom mjestu na planeti i u istoriji svijeta, oslobođeno provincijskih kompleksa i frustracija koje rezultiraju pasivnom ili otvorenom agresivnošću, a koje su se nataložile u njemu u posljeratnom periodu.
Kako ocjenjujete sadašnju političku situaciju u BiH? S jedne strane su se na ovom, uslovno rečeno, probosanskom bloku pojavile dva saveza: onaj “četvorke” i “trojke”, s druge strane Dodik i Čović koji, čini se, da nisu imali nikad veću političku moć, što pokazuje i njihovo djelovanje na državnom nivou u odnosu na koje SDA često djeluje nemoćno?
A kako komentirate pojedine stavove koje možemo čuti iz SDA i DF-a da upravo bitka koju moraju voditi protiv opozicije u Sarajevu, sprječava ove dvije stranke da se ozbiljnije suprotstave Dodikovom i Čovićevom djelovanju na državnom nivou?
Vi ste napravili pogrešnu podjelu. Po meni, s jedne strane je trodecenijsko-vladajuća koalicija koju čine stranačke vođe tri naroda. Oni se vanparlamentarno dogovaraju i pregovaraju o sudbini svojih podanika koje nazivaju svojim narodima (tu su s njima i razni privjesci te koalicije). Na drugoj strani su slobodni, slobodoumni i preostali građanke i građani.
Kada kažem građanke i građani – ne mislim na “građanski princip”, politički identitet, ne mislim ni na građanski nacionalizam kojeg često vidimo u formi militantnog BH patriotizma, već mislim doslovno na građansku klasu, na urbani obrazovani građanski sloj, stalež, na tzv. “buržoaziju” u izvornom smislu te riječi.
Svi ovi iz prve grupe se i politički i ideološki obračunavaju sa ovim građanskim slojem bez obzira o kojem dijelu BiH i etnonacionalnom predznaku se radi. Svi Bošnjački, Srpski i Hrvatski lideri/vladari i njihovi podanici se obračunavaju svako sa “svojim” građanskim slojem u “svojim” gradovima koje su zaposjeli kao ratni plijen i kolonizirali svojim podanicima sa periferije i iz provincije umjesto da su sprovodili Aneks 7. Svi oni koriste identičan argument koji i sami navodite. I Dodik i Čović svojoj građanskoj opoziciji kažu: “zbog vas ne možemo da se fokusiramo i suprotstavimo Bakirovom djelovanju na državnom nivou” i slične gluposti. To je taktika držanja svojih podanika u torovima, što je nama, preostalom srednjem građanskom sloju posve jasno.
Svim tim stranačkim predsjednicima, narodnim poglavicama i narodnim predstavnicima koji svoju političku podršku traže i nalaze većinom u ruralnoj Bosni i Hercegovini, svima njima, jednako kao i većini njihovih glasača, klijenata i podanika, taj građanski sloj, to građansko društvo i predstavnička demokratija sa zastupnicima građanske baze – obrazovanih, poduzetnih, slobodnih i progresivnih građana (s jasnim političkim i ekonomskim klasnim interesom) – svima njima su građani trn u oku. Zato ih po mnogim bosanskohercegovačkim gradovima, a naročito u glavnom gradu BiH, sustavno šikaniraju, diskriminiraju, marginaliziraju, pauperiziraju, i na kraju – deložiraju.
Željko Komšić, kao neko ko se predstavlja kao građanska ljevica i građanski predsjednik (očigledno ne u klasnom smislu), zbog ovih stavova me je u intervjuu za podgoričku “Pobjedu” u februaru 2019. prozvao “urbanim radikalom”. Ovi stavovi možda jesu radikalni za nekog kome je podjela na ruralno i urbano neprihvatljivija od hijerarhijske podjele društva na vladajuću elitu i podanički narod. Neka mi oproste na mojim “urbano-radikalnim” stavovima, ali ja jednostavno ne prihvatam bilo kakvu hegemoniju i homogenizaciju. Odbacujem hijerarhijsko društvo i stoga ne dopuštam ruralnim reakcionarima i konzervativcima da me potlače i podrede njihovom determinističkom i tradicionalnom viđenju “svijeta i vijeka” i “starom režimu”.
Ja ljevicu, a nisam jedini, vidim prije svega kao intelektualnu i avangardnu. Građansku ljevicu moraju voditi liberalni intelektualci, progresivna inteligencija, umjetnice i umjetnici, naučnice i naučnici, a ne partijski aparatčici i funkcioneri, profesionalni političari koji se kriju iza populističke retorike, iza militantnog patriotizma, mačoizma, a bave se u suštini ličnim bogaćenjem. Ja vidim građansku ljevicu kao zaštitnicu interesa srednje klase, zaštitnicu obrazovanog i poduzetnog građanskog sloja koji je najugroženiji, a s tim slojem je ugroženo slobodno i nezavisno mišljenje, slobodan izbor baziran na informisanoj odluci, građanska sloboda, slobodno građansko društvo, građanska demokratija. Militantni patriotizam, bosanskohercegovački ili bošnjački nacionalizam – to je sve desnica i spada u isti koš – gdje i jesu – u vladajućoj koaliciji “po vertikali vlasti”.
Koji su po vašem mišljenju danas najveći problemi u BiH?
Potpuno uništenje i raseljavanje srednje građanske klase slobodnih i nezavisnih ljudi iz naših gradova, regresija društva u hijerarhijsko društvo koje rezultira pretvaranjem tzv. “konstitutivnih naroda” u militantne podaničke narode-horde, u vojnike, sluge i kmetove svojih vođa i vladara koji su njima kolonizirali gradove i administraciju, a potom, u nedostatku bilo kakvog plana i ideje, krenuli u zaduživanje društva i potpunu rasprodaju i uništenje državne imovine i prirodnih resursa.
Šta je Damir Nikšić u ideološkom pogledu?
Zelena slobodarska ljevica
Kako komentirašete napade bošnjačke desnice koji često dolaze na vaš račun da vašim potezima zapravo direktno radite protiv interesa bošnjačkog naroda, relativizujete genocid, ciljano pokušavate slabiti njihovu političku poziciju…?
Svi etnonacionalisti imaju naviku da poistovjećuju sebe sa svojim narodom, i obratno. Identifikuju sopstveno tijelo sa npr. “Bošnjačkim korpusom”, a tijelo naroda/nacije sa teritorijom, zemljom, nacionalnom državom, pa se onda sve patnje i sav bol, valjda kako starimo, povežu u jedan. To je Musolinijev “korporatizam”, a i “krv i tlo” nacističkog etnonacionalizma. Iz toga proizilazi tipična fašistička retorika koja svakog liberalnog ili progresivnog intelektualca koji drugačije gleda na društvo i državu u kojoj živi i kojoj pripada, predstavlja kao zavjerenika, otpadnika ili izdajnika naroda, nacionalne ideje, nacionalnog jedinstva i nacionalne države.
Bošnjačka desnica i njen ekstremni dio, a to su bošnjački klerofašisti, moraju znati da oni ne predstavljaju Bošnjake. Ponajmanje predstavljaju mene i one koje ja predstavljam u BiH, tako da ne mogu govoriti u moje ili naše ime. Ja govorim u svoje ime i govorim u ime slobodnih građana koji su mi dali mandat da to činim, da predstavljam njihov interes. Vladajuća, takoreći dominirajuća, trenutno hegemona desnica mora da nauči to poštovati, da se navikne da postoje određeni ljudi, intelektualci, umjetnici, građani, pa čak i političari, predsjednici partija, koji su izričito protiv bilo kakve hegemonije, terora većine, protiv hijerarhijskog društva, protiv homogenizacije bilo kojeg naroda pa i onog kojemu pripadaju.
Osnovni uslov da ja pripadam nekom narodu ili državi jeste da su taj narod ili država slobodni, da ne pripadaju nikakvoj narodnoj partiji ili narodnom vođi, diktatoru, vlasti i vlasteli koja će mi govoriti šta i kako da mislim i koji me, kroz tu moju pripadnost narodu ili teritoriji njihove privatne države, smatraju svojim vlasništvom, podanikom; koji bi kroz tu moju pripadnost narodu praktično da me posjeduju. Ja odbijam biti sluga i podanik kojekakvim narodnim vođama i vladarima. Ja sam slobodan čovjek, građanin svijeta, internacionalni umjetnik. Pripadnik sam srednjeg građanskog staleža po svom obrazovanju, profesiji, uvjerenju i čuvenju (barem dok me ovdašnji vladari i njihovi podanici ne razvlaste od sopstvenog znanja, pameti i nekretnina, ne srozaju na prosjački štap i ne protjeraju iz grada) i definitivno nisam konzervativac, neoliberal, niti ruralni reakcionar.
Kao takav naravno da želim ciljano slabiti političku poziciju liberalne, konzervativne i ekstremne desnice, i ridikulizirati njihov politički plan i program zasnovan s jedne strane na neoliberalizmu, na zaduženju građana, na privatnom profitu, ortačkom kapitalizmu, deregulaciji, pljački prirode, društva i države, a s druge strane na etnonacionalizmu, militantnom patriotizmu, ratu, vjerskoj i nacionalnoj mržnji. To je moje ljudsko, umjetničko i političko uvjerenje i opredjeljenje, a bogami i ustavom zagarantovano pravo.
Ja prezirem rasnu i nacionalnu netrpeljivost, ideologiju etnonacionalizma i “krvi i tla” upravo zato što je to ideologija ultradesnice, nacizma i fašizma. Ali u potpunosti razumijem da oni ideološki i intelektualno niti ne mogu protiv mene i meni sličnih generirati drugačije argumente od onih koje već tradicionalno imaju i koriste. Na žalost, ne mogu ih komentarisati jer pripadaju sistemu vrijednosti koji ja prezirem i odbacujem. Da bi ih mogao komentarisati, morao bih prihvatiti ili uvažiti njihov način razmišljanja.
Mogu pokušati dekonstruisati. Evo npr. kada se radi o genocidu, vi kažete da oni kažu da ga ja relativiziram.
Ja ne mislim da relativiziram genocid. Ja genocid nastojim da depolitiziram. Ali oni to sebi prevode kao relativiziranje genocida i slabljenje njihove političke pozicije zato što oni žive od politiziranja genocida. Oni grade svoje političke karijere, primaju plate baveći se politiziranjem genocida, jer u suprotnom ne bi imali velike koristi od njega.
Stiče se utisak da im žrtve genocida i bavljenje genocidom ne bi bili ni interesantni, ni relevantni, da ne mogu sve to ispolitizirati i na tome kapitalizirati u vidu političkih poena i karijera. Zato oni ni ne aktualiziraju genocid kao zločin protiv civila, protiv čovječnosti, protiv univerzalnih vrijednosti. Zato ne odašilju te univerzalne poruke, ne insistiraju na ljudskom dostojanstvu, samopoštovanju, na komemoraciji i počivanju u vječnom miru civilnih žrtava već su odlučili politički kapitalizirati na tim žrtvama za što je potrebno postrojavanje žrtava, njihovo počivanje u vječnom ratu i nemiru, što je takođe zločin prema čovječnosti na neki način.
To se u umjetnosti naziva “eksploatacija mrtvih” i gledao sam da se klonem i držim podalje od toga jer predstavlja vrhunac lošeg ukusa.
Za razliku od njih, ja svojim javnim i političkim angažmanom, antiratnim sentimentom, mirotvornim djelovanjem, politikom pomirenja i povratka, što je sasvim u skladu sa trenutnim BH Ustavom i drugim aneksima Dejtonskog mirovnog sporazuma, nastojim voditi u drugom pravcu.
Ako razlike moraju postojati, a u slobodnom, građanskom i pluralnom društvu one postoje, onda ja ne bih insistirao na etničkim, već na klasnim razlikama i izabrao bih srednju urbanu/građansku klasu modernih, obrazovanih, naprednih, informisanih, emancipovanih individua, umjetnica, umjetnika, zanatlija, trgovaca, ugostitelja, poduzetnika, profesorica, profesora, doktorica i doktora, kao sloj iz kojeg i sam dolazim i koji najbolje mogu da predstavljam, naravno, poštujući izbor lidera narodnjačkih stranaka da predstavljaju narodnu bazu i ruralnu BiH kojoj duguju glasove. Cijenim njihov izbor i zadržavam pravo slobode na svoj.
Ja urbicid i progon srednje građanske klase nikad nisam nazvao ruralnim radikalizmom, mada mnogi to tako karakterišu, čak i gorim riječnikom. To što neko demonizira i doživljava moje preference kao “urbani radikalizam”, to može biti i zbog političkog uvjerenja karakterističnog za regresivnu ljevicu, zbog ostataka marksističke ideološke “klasne borbe” protiv buržoazije, a koja je “unas” preživjela i u tradicionalnim neprijateljskom odnosu i predrasudama aristokratije i ruralnog stanovništva prema srednjoj građanskoj klasi, tj. “buržoaziji” još iz vremena Osmanskog, a onda i Austrougarskog carstva.
Tu netrpeljivost prema srednjoj građanskoj klasi, kako vidimo, gaje i desnica i ljevica. Srednja građanska klasa je, u hijerarhijskom smislu, između dvije vatre. Protiv nje su se udružile “odozgo” veleposjednička aristokratija, a “odozdo” prost narod, radnici, seljaci i kmetovi, jer se, po meni, radi o ostacima ideološke klasne borbe karakteristične kako za prošli, tako i za “stari režim”.
