Zdenko Lučić, kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, oglasio se povodom, kako navodi, prozivki i optužbi koje dolaze iz kruga Dragana Čovića i njegovih saradnika.
Lučić se osvrnuo na navode o svom ratnom putu i članovima porodice, pitanje evidencija pripadnika HVO-a, ali i ranija pitanja koja je javno uputio Čoviću.
Njegovu objavu u cjelosti prenosimo u nastavku:
- Od travnja, kada sam najavio kandidaturu, postavio sam čitav niz pitanja Draganu Čoviću i njegovim suradnicima. U političkoj borbi legitimno je vlastima postavljati pitanja i tražiti odgovore. Nisam dobio nijedan odgovor. Umjesto toga, Čović je zapjenjeno i nesuvislo nabrajao „ratne zločince, profitere, udbaše i kosovare“ koji ga napadaju, a koje je, kako kaže, „davno ispratio iz HDZ-a“.
Podsjetit ću one starije koji su možda zaboravili i informirati mlađe da je riječ o starim, davno opovrgnutim, ali sada ponovno podgrijanim lažima i klevetama. Nema nikakvih „udbaša“ ni „kosovara“ koji ruše Čovića; oni su u njegovu štabu. Ne ruše ga ni ratni profiteri jer su to on i oni oko njega. Što se „ratnih zločinaca“ tiče, nema ih nigdje osim jednoga koji se pokušava vratiti u društveni i politički život tako što Čoviću šapuće davno ispričane lažne priče.
Čovićev „Krizni štab“ ovih je dana izradio nekoliko materijala kojima pokušava dovesti u pitanje moju vjerodostojnost, oblatiti moju obitelj i skrenuti pozornost s ranije postavljenih pitanja. Uglavnom je riječ o nevješto sklepanim uradcima na TikToku. Spoju prirodne gluposti i umjetne inteligencije.
Štab se poziva na dokument iz svibnja 1998. koji je tada podvaljen generalu Ljubi Ćesiću Rojsu, a on ga je, misleći da je vjerodostojan, predao predsjedniku Tuđmanu. Glavna meta bio je Ivo Lučić. U tom pamfletu nadrobljeno je štošta, a predsjednik Tuđman dobio je detaljan i dokumentiran odgovor. Čovićev Krizni štab sada reciklira stare i davno demantirane klevete.
Ukratko, Ivo je, kao utemeljitelj HDZ-a i zastupnik u Skupštini BiH, na prijedlog HDZ-a BiH u svibnju 1991. imenovan načelnikom Centra službi bezbjednosti u Mostaru. Prema stranačkom dogovoru (HDZ, SDA i SDS), ministar je bio Alija Delimustafić, zamjenik ministra Vitomir Žepinić, a podsekretar Branko Kvesić. Sve odluke o „ostanku“ starih kadrova, njihovoj smjeni i dovođenju novih donosilo je ministarstvo, a ne Ivo Lučić. Nije on nikoga ni ostavio ni otpustio niti je imao ovlasti za to. A podvale o Ivi i Udbi smiješne su i vrijedne prijezira.
Konačno, nakon svih pokušaja diskreditiranja, predsjednik Tuđman u srpnju 1999. godine imenovao je Ivu Lučića pomoćnikom ravnatelja HIS-a za operacije. To je tada bila jedna od najvećih, najpovjerljivijih i najvažnijih dužnosti u hrvatskoj obavještajnoj zajednici. Time je predsjednik pokazao što misli o Ivi Lučiću, kao i o optužbama iz pamfleta i onima koji su ih širili.
Vratimo se na pitanja iz Stožera koja su upućena meni. Nitko me nije smijenio iz Vojne policije, pa ni Valentin Ćorić. Svoj sam ratni put više puta objasnio i objavio, pa ga je suvišno ponavljati. Rekao bih tek nešto o vašoj evidenciji i broju dana u postrojbama HVO-a. U toj evidenciji meni je upisano 510 dana, a Draganu Čoviću 636 dana. To dovoljno govori o toj evidenciji, osobito kada vidimo da je on uvršten i na popis „organizatora otpora“. U kojoj je to postrojbi bio i kome se opirao?
Očekujem odgovor.
Što se tiče moga brata Milana, on je sudjelovao u izvlačenju oružja iz Malih Bara kod Ploča. Bio je član zapovjedništva na Dobrom Selu. Bio je na terenima Uskopaljske bojišnice i na Drenovcu, a na Dubravskoj visoravni bio je i lakše ranjen. Bio je i na Dubrovačkom ratištu, pa je registriran i kao pripadnik Hrvatske vojske. Moj otac također je bio aktivno angažiran u obrani, a moj pokojni brat Krešo, čak i prema vašoj evidenciji, ima 1170 dana u HVO-u.
Sve u svemu, Krizni štab i zetovi – u ništa! – poručio je na kraju Zdenko Lučić.
