U Višegradu se danas obilježava 34 godine od jednog od najgnusnijih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Zločin, koji je u historiji i sudskim spisima ostao upamćen kao “živa lomača”, odnio je živote više od 70 bošnjačkih civila koji su živi zapaljeni u kući Mehe Aljića na lokalitetu Bikavca.
Tog kobnog 27. juna 1992. godine, oko 70 civila bošnjačke nacionalnosti, među kojima su bile uglavnom žene, djeca i starije osobe, doživjelo je nezamislivu sudbinu. Pripadnici srpskih paravojnih formacija (“Beli orlovi” i “Osvetnici”), predvođeni ratnim zločincem Milanom Lukićem, prisilili su civile da uđu u kuću Mehe Aljića.
Kako je to utvrđeno presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), nakon što su civile ugurali u kuću, zločinci su zakovali i zabarikadirali sva vrata i prozore. Potom su pucali u unutrašnjost, ubacili ručne bombe i kuću polili zapaljivom tekućinom prije nego što su je pretvorili u buktinju.
Iz ovog pakla uspjela se spasiti samo jedna osoba, Zehra Turjačanin. Ona je, unatoč teškim opekotinama, uspjela pronaći uski otvor i pobjeći iz plamena, a njeno kasnije svjedočenje u Hagu rasvijetlilo je mračne detalje ovog zločina. Opisala je stravične krike ljudi koji su gorjeli živi i miris spaljenih tijela koji je obavio Bikavac.
Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora za zločine u Višegradu. Prilikom izricanja presude, sudija Patrick Robinson izrekao je jednu od najpoznatijih konstatacija u historiji Tribunala, kazavši da u dugoj i tužnoj historiji čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku, spaljivanja ljudi u Višegradu zauzimaju neslavno, vrlo visoko mjesto, nazivajući ih “najgorim djelima nečovječnosti”.
Zid šutnje u Višegradu i agonija porodica
Ono što porodicama žrtava danas pada najteže jeste nedostatak posmrtnih ostataka koje bi mogle dostojanstveno ukopati, ali i činjenica da mnogi saučesnici ovog zločina nikada nisu odgovarali.
