Joris Voorhoeve smatra da Srebrenica nije morala pasti.
Trideset i jednu godinu nakon pada Srebrenice, tadašnji ministar odbrane kazao je za BIRN da je u više navrata pokušavao ojačati nizozemski mirovni bataljon raspoređen u enklavi koju su Ujedinjene nacije proglasile “zaštićenom zonom”.
Tvrdi da su njegove pokušaje zaustavili predstavnici njegove, ali i drugih država, rukovodstvo Kraljevske nizozemske vojske, Evropska unija i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija. Na dugu listu onih koji, prema njegovim riječima, nisu učinili dovoljno pred snagama Ratka Mladića, Voorhoeve stavlja i sebe.
Nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Ubistva su počinjena tokom nekoliko dana, a brojni međunarodni i domaći sudovi utvrdili su da je u Srebrenici počinjen genocid.
Nizozemska je uglavnom zastupala stav da nije mogla zaustaviti Mladićev napad, navodeći da su je saveznici obmanuli i da NATO nije na vrijeme pokrenuo zračne udare.
“Da su NATO-ovi avioni djelovali nekoliko dana ranije, najkasnije 10. jula, to je možda moglo promijeniti strašan ishod”, kazao je Voorhoeve, koji danas ima 80 godina.
Ali dio odgovornosti pripisuje i sebi. Kaže da rijetko prođe dan a da ne pomisli na ono što se dogodilo.
“Srebrenica nije morala pasti”, rekao je Voorhoeve za BIRN.
“Naravno, postoji samo jedan pravi krivac – čovjek koji je izdao naređenje: Mladić. Ali sve zemlje uključene u pokušaj spašavanja Srebrenice, u različitoj mjeri, snose odgovornost zbog nemara. To uključuje članice Evropske unije, Vijeće sigurnosti UN-a, a svakako i mene. Preuzeo sam zadatak da pokušam spasiti tu enklavu i nisam uspio”, rekao je.
Ratko Mladić je u Haagu osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici i druge zločine u BiH.
Institucionalna inertnost
Voorhoeve kaže da je, od trenutka kada je 1994. godine preuzeo dužnost, pokušavao ojačati kontingent u Srebrenici, poznat kao Dutchbat.
Smatrao je da rukovodstvo nizozemske vojske pokušava zadržati neodrživu neutralnost, umjesto da aktivno zaštiti Bošnjake koji su u Srebrenicu pobjegli tražeći sigurnost od etničkog čišćenja i zločina koje su činile srpske snage.
Uvjeren da je cijela mirovna operacija opasno loše opremljena, Voorhoeve je, kako kaže, ministre odbrane drugih članica NATO-a pitao: “Ko će nam se pridružiti? Ko će doći da nam pomogne u Srebrenici?”
“Mislio sam da bi prisustvo više zemalja, posebno većih država, predstavljalo snažnije sredstvo odvraćanja. Niko nije želio doći”, prisjetio se.
Kasniji bilateralni razgovori sa Španijom i Danskom također nisu dali rezultate, kazao je za BIRN.
Na sigurnosnoj konferenciji u Munchenu u martu 1995. godine, Voorhoeve je upozorio da postaje nemoguće garantovati sigurnost enklava u istočnoj Bosni.
Nakon što su njegova upozorenja ponovo ignorisana, napisao je tekst za International Herald Tribune u kojem je pozvao NATO da preuzme punu odgovornost za Srebrenicu. Tekst nikada nije objavljen.
“Ministar vanjskih poslova zabranio mi je da ga objavim”, rekao je Voorhoeve.
Prema njegovim riječima, tadašnji ministar vanjskih poslova Hans van Mierlo smatrao je da je upravo on odgovoran za nizozemsku politiku prema Ujedinjenim nacijama, dok je zadatak Ministarstva odbrane bio samo da tu politiku provodi.
Voorhoeve se prisjeća da je zatražio sastanak s Van Mierlom kako bi razgovarali o tom pitanju, ali tvrdi da ga je ministar vanjskih poslova praktično odbio saslušati.
Van Mierlo je preminuo 2010. godine.
