„U Bosni i Hercegovini smo spasili goli život i na tome ćemo vječno biti zahvalni Bosancima, ali naš pravi život ostao je u ruševinama – u mislima još nismo otišli iz Gaze.“
Kazala nam je ovo Rim Shehada, jedna od 75 Palestinaca iz Gaze koji su, nakon početka izraelskih napada u oktobru 2023. i genocida nad palestinskim narodom, utočište pronašli u našoj zemlji.
– Mi volimo Bosnu. Bosanci su otvorili svoju zemlju za nas građane koji nismo imali gdje. Bježali smo da spasimo živu glavu. Lijepo su nas svi primili, od vlasti koja je organizovala prebacivanje iz Gaze, do običnih ljudi koji su pomagali koliko mogu, govori 34-godišnja Rim Shehada, koja sada živi na Ilidži sa suprugom i četvero djece.
Majeed Maarouf, predsjednik Udruženja palestinske zajednice u Bosni i Hercegovini, kaže da je u BiH od početka napada na Gazu ušlo najmanje 75 Palestinaca. Svi oni imaju dvojno državljanstvo ili su bliski srodnici osoba koje posjeduju bh. dokumente.
– Prva i najveća grupa stigla je u novembru 2023. Zajedno s predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova BiH, ove naše Palestince-Bosance dočekali smo na aerodromu. Kasnije je stigla grupa od 11 osoba, potom još njih petero, dok je jedna porodica doputovala samostalno, izjavio je Maarouf, naglašavajući da su svi oni i dalje tu, u svojoj drugoj domovini.
I Rim Shehada spada u ovu kategoriju; nju i njenu porodicu je primio brat njenog supruga koji ima bosanskohercegovačko državljanstvo.
Ona je u Gazi radila kao profesorica engleskog jezika, a taj poziv nastavila je i ovdje. Danas predaje engleski jezik u Jordanskoj osnovnoj školi. Njen muž halid je nezaposlen jer još nema potrebne dozvole za rad.
Težak novi početak
Puno težu adaptaciju na izbjeglištvo prolazi Hala Shahada, novinarka i aktivistica koja je u BiH došla u drugoj grupi izbjeglica iz Gaze. Ona je sa kćerkom stigla kod brata koji u BiH živi već dvadesetak godina. Za razliku od Rim, Hala ne govori engleski, još uči bosanski jezik i nema zaposlenje.
– U Gazi sam izgubila muža, posao, prijatelje… izgubila sam cijeli život koji sam poznavala. Ali, hvala Bogu na svemu. Ovdje sam sa kćerkom i, ma koliko bilo teško, pokušavamo početi iznova, govori Hala.
Živjela je u sjevernom dijelu enklave gdje je svjedočila gladi, smrti i razaranjima. Kao novinarka, sve je to bilježila. Sada je na sigurnom, ali priznaje da je teško prihvatiti novi život dok su članovi porodice i dalje u opasnosti.
– Nikad nismo ni pomišljali da ćemo otići iz Gaze. Kada si mjesecima suočen s borbom za goli opstanak sebe i svoje djece, misliš samo na to. Sada je drugačije. Moramo nastaviti, a teško je. Kada sam tek stigla, osjećala sam se kao da sam kročila na drugu planetu, a ne u drugu zemlju, kaže Hala.
Solidarnost kroz zajedničku bol
U Bosni su ih negativno iznenadile cijene; u odnosu na Gazu, ovdje je sve skupo, a stigli su gotovo bez ičega. Ipak, raduje ih ljudska toplina.
– Dirnulo nas je koliko su ljudi ovdje suosjećajni. Razumiju nas jer su prošli slične patnje u ratu u BiH. Znaju kako je kad te žele uništiti. To suosjećanje i pomoć nam neizmjerno znače, ističe Rim Shehada.
Osim iz Gaze, u Bosnu i Hercegovinu je nakon oktobra 2023. stigao i određen broj Palestinaca sa okupirane Zapadne obale. Iako Udruženje nema precizne podatke, Maarouf ističe da pritisak raste na svim teritorijama.
– Sve oči su sada uprte u Gazu i genocid koji Izrael tamo provodi, ali situacija postaje sve teža i na Zapadnoj obali te u Jerusalemu. Izraelci svakodnevno pojačavaju pritisak, tjerajući ljude na odlazak, kazao je Maarouf.
Jedan od njih je i Emir Natsheh, koji je u Sarajevo došao prije dvije godine. Planirao je samo kratko posjetiti brata, ali se odmor pretvorio u stalni boravak.
– Iako cijeli život živim u Jerusalemu, imam samo bosanski pasoš. Došao sam ovdje, ali se više nisam mogao vratiti jer su avio-linije ukinute. Ostao sam zaglavljen, priča nam on.
Emir Natsheh odlično govori bosanski jezik zahvaljujući majci, Sarajki, koja je insistirala da se u kući u Jerusalemu govori isključivo bosanski. Iako mu je Sarajevo pružilo sigurnost, srce mu je i dalje s majkom koja je ostala tamo.
– Kad sam prvi put kao odrasla osoba došao ovdje, nisam mogao vjerovati kolika je to sloboda. Ideš gdje želiš i niko te ne pita kuda si krenuo. U Jerusalemu sam uvijek morao imati dokumente uz sebe, a put do fakulteta od 20 minuta bi se, zbog kontrolnih tačaka, nekada protegao na tri sata, objašnjava Natsheh, zaključujući da mi koji ovdje živimo često ne znamo dovoljno cijeniti slobodu koju imamo.
