Nekada naselje sa skoro 1500 stanovnika, danas Johovac kod Doboja broji jedva tridesetak duša. Infrastruktura se nije promijenila decenijama – vode nema, prodavnica nema, ambulanta je zatvorena, škola ugašena. A oni koji su ostali, uglavnom stariji, nastavljaju život u tišini i samoći.
Mara Jurković, jedna od rijetkih stanovnica Johovca, dane provodi u dvorištu, sređujući ono što još može. „Nema dućana, autobus prođe možda jednom sedmično, ako i tada. Ko ima auto – dobro mu je. Nas spašavaju ljudi koji navrate, pitaju treba li šta iz grada”, kaže za BHRT.
U Johovcu je, kažu, život stao. Bivši stanovnik Franjo Karamatić prisjeća se vremena kada je selo vrvilo od djece i života. „Danas – pustoš. Ostalo je još malo ljudi. Nema više ni glasova, ni igre, samo tišina.“
Nekolicina bivših mještana vraća se tokom ljeta – ne iz potrebe, već iz ljubavi prema kraju. Među njima je i Anica Križić. „Tu i tamo poneki starac. Ali mi volimo svoj kraj. Zato dolazimo, sad se bavimo i povrtnjakom, nečim što nikad prije nisam radila.“
Mladi se ne vraćaju. Čak ni kada naslijede roditeljske kuće. Anto Križić, jedan od malobrojnih koji je ostao, kaže da njegovoj djeci život bez osnovnih uslova nije zamisliv: „Ostalo je još malo rasvjete – da bar nismo potpuno u mraku.“
Pored makadamskih puteva stoje napuštene, poluobnovljene i ruševne kuće. Dolaze tek povremeno, da pokose travu, obiđu grobove i – odu.
„Tješi me što je groblje tu, pokojnici su tu. Kad djeca dođu, znaju da imaju gdje prespavati. Bar jedan dan da ostanu“, kaže Mara tiho.
Oni koji dolaze, dolaze s nostalgijom. Ali dolasci koštaju – i novca i snage.
„Da nije djece, ne bismo ni mi toliko dolazili. Pomažu nam jer vide da to volimo. Ali nije jeftino. I ljubav prema rodnom kraju, nažalost, ima svoju cijenu“, zaključuje Anica.
Johovac je simbol zaboravljenih sela širom BiH, gdje se život održava tek zahvaljujući upornosti starijih i sjećanjima koje niko ne želi zaboraviti.
