Na Redditu je korisnik NiceguyLucifer objavo video u kojem jedan gost neke emisije, očito s Balkana, objašnjava zašto se ljudi s Balkana bolje slažu u inozemstvu nego kod kuće. “Kad su u vlastitim zemljama, svi misle da će svako svakoga prevariti, ali kad odu iz vlastitih zemalja i sve ih stavite, na primjer, u Austriju, po jednoga iz svake zemlje, posjednete ih za stol u kafiću i u minuti će postati najbolji prijatelji. Vratite ih natrag u njihovu zemlju i odmah će početi: ‘taj prokleti Hrvat’“, rekao je.
Na pitanje voditelja “šta se dogodi kad se prijeđe granica”, gost je odgovorio: “Sretniji su i bolje zarađuju. Ljudi tad brzo shvate da ih uopće nije briga za stvari koje su se događale u bivšoj Jugoslaviji jer svi u Austriji zarađuju puno više od minimalne plaće i bez problema se s prijateljima mogu naći na pivu i večeri. Vratiš se kući gdje ti plaća nije dovoljna da platiš račun za struju i odmah misliš kako bi bilo dobro istući tog tipa iz Bosne.”
Užas od auta
Odmah su se javili brojni Hrvati, Srbi, Bosanci i sami napisali zašto oni misle da su Balkanci najbolji prijatelji jednom kad pređu granicu: “Kad nema Srba, onda se mrzi Split, Zagreb, Hercegovci. Radnim danom mrziš komšiju”, bio je jedan od komentara.
“Podsjeća me na ono kad je Doug DeMuro recenzirao Yugo i praktički rekao kako je to govno od auta. I onda hrpa ljudi iz Hrvatske, Srbije i cijele ex-Yu ga uvjeravaju kako je on samo glupi Amer koji nema pojma i kako je Yugo bio super auto. Odjednom je cijeli Balkan složan oko toga.”
“Nacionalizam je tema za one do 300 eura prihoda mjesečno. Njima se servira ta priča. Kada plaća prijeđe 500 eura, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kada prijeđe 1.000, onda je top-tema zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja, a kada se popne na više od 3.000 onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi.” – Antonije Pušić ‘Nedostaju mi Tadić i Josipović’
Javio se i jedan Hrvat iz Vojvodine i objasnio kako tamo stoje stvari: “Ja još nemam ništa protiv nacionalizma, i to ti kažem kao Hrvat u Vojvodini. Ako je patriotizam zdrav, ‘voli svoje poštuj tuđe’, onda super, i srećom živim u multietničkom mjestu gdje i jest tako (uz neke negativne promjene posljednje tri godine). Ali kod nas, pogotovo ovdje u Srbiji, uglavnom vlada toksični nacionalizam koji se zasniva na konstantnom izdizanju svog naroda iznad drugih i svađanju oko prošlosti, umjesto da prihvate mogućnost da se ne možemo složiti oko svega i ok, ajde da se fokusiramo na ono oko čega se možemo složiti. Kad bismo birali političare koji bi se fokusirali na rješavanju problema koji postoje (nestale osobe iz rata, povratak onih koji žele, i slično) na pristojan i dostojanstven način, a ne potpaljivanje tenzija, nebo bi nam bila granica. Trenutno tu su najgori Srbija i Bosna koji su se potpuno vratili u 90-e. I u Hrvatskoj je gore nego prije, ali ne baš toliko. Nisam bio njihov ljubitelj, ali mi nedostaju vremena Tadića i Josipovića kad je postojala neka suradnja i dobra volja. Sad više ni ne mogu zamisliti da hrvatski predsjednik ili premijer dođe u posjetu u moj grad. Znam da ljudi u Hrvatskoj (ni Srbi ni Hrvati) ne vole Pupovca, ali saradnja Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj je jedan od malobrojnih svijetlih primjera odnosa dva naroda.”
‘Nemaš se s kim povezati’
Javio se i jedan Hrvat koji je objasnio zašto će se bolje složiti s nekim Srbinom nego s Hrvatom: “Mislio sam više da je jača povezanost između migranata jer su radi istih razloga emigrirali. I ja ću se više poistovjetiti sa nekim Srbinom koji je pobjegao radi uhljebljivanja podobnih sa članskom nego nekim Hrvatom koji je i sam uhljebljen.”
“Kada odeš sam van, više nemaš apsolutno nikakav kontakt i nemaš se s kime povezati. Da, uvijek možeš nazvati nekog svog preko mobitela, ali to ne daje zadovoljstvo koje dobivaš kada razgovaraš s nekim uživo. Zbog toga smo si svi dobri kada se nađemo vani; jednostavno nam je drago vidjeti nekoga tko priča naš jezik, nekoga ko poznaje našu kulturu i može se poistovjetiti s nama. Nebitno bila osoba iz Slovenije, Hrvatske, Srbije ili Bosne; imamo previše toga zajedničkog.”
“Mislim da ljudi koji su iselili jer žele nešto bolje nikada nisu ni bili dio populacije koji je raspirivao mržnju i netoleranciju. Onda vani u stranoj zemlji se nađeš sa sličnima poput sebe.“
Lekcija u životu
Bilo je i onih koji su komentirali kako Balkance u inozemstvu izbjegavaju u širokom luku: “Kakva patetika. Ti ljudi nisu doktori ni inženjeri, većina tih ljudi radi vani po birtijama i skladištima (građevinci su preširoka kategorija da ih se tu uvlači) jer ni doma nisu bili sposobni za išta drugo. Za korone sam morao ići van raditi i pet minuta sa tim ljudima mi je bila životna lekcija kako ne završiti u životu.”
“To je hrpa budalaština nadobudnih zapadnjaka. Niti su plaće više nešto s obzirom na rast troškova zadnje 3-4 godine, a niti su ljudi nešto presretni, isto je više-manje, tko je situiran njemu je dobro svugdje. Isto tako možeš posjesti Hrvata, Brazilca, Španjolca, Švabu, Talijana i Mađara pa će se svi družiti normalno. Što ne znači da će nakon šest rundi piva krenuti skupa osnovati državu.“
