Ove godine u studentske domove u Sarajevu uselit će 1.300 studenata. Dom Bjelave već je popunjen, dok u studentskom domu Nedžarići ima još malo mjesta.
Brucoši su puni snova, nade, uzbuđenja i entuzijazma što počinje jedno novo, sasvim drugačije poglavlje u njihovim životima. Raduju se novom gradu, novim prijateljima, ljubavima, poznanstvima, novim profesorima, iščekivanju rezultata ispita.
Posebno ih raduje što započinju samostalni život, ali pomalo i plaši činjenica što će biti daleko od svog doma, grada i svojih roditelja.
No kao i svaka priča, tako i ova ima drugu stranu medalje.
Studentima viših godina fakulteta sve je već poznato, pa tako i uvjeti u domovima. Nebrojeno puta su se žalili da žive u nehumanim uvjetima, koje su sramota za 21. vijek, pa najavljivali i proteste.
Život u Sarajevu košta, a uzmemo li u obzir konstantno povećanje cijena osnovnih životnih namirnica, hrane, pa i struje, vode, grijanja, sva studentska maštanja i planovi dolaze uz određenu dozu straha jer kako sve to platiti.
Studente uglavnom finansiraju roditelji i mnogi “odvajaju od svojih usta” da bi djecu školovali, kako bi sutra bili akademski građani i imali koliko-toliko pristojan život.
Mali broj njih uz studiranje i radi jer jako je teško uskladiti sve obaveze – ići na redovna predavanja, vježbe, učiti, polagati ispite, spremati seminarske radove, pa još pritom i raditi. Poruka većine roditelja uglavnom svojoj djeci je “vaše je samo da učite, mi ćemo plaćati”.
Nešto se radi, ali nedovoljo
– Studenti su već 15. septembra počeli useljavati u domove. Mi smo iz nekih naših sredstava nešto uspjeli spremiti kako bi studenti ušli u fine sobe, koliko je bilo moguće.
Ono što trenutno radimo, odnosno završavamo paviljon broj 1 u Studentskom domu Bjelave, tu renoviramo kupatila. Sve bi trebalo biti završeno do kraja mjeseca, a u međuvremenu, studenti imaju druga kupalita na raspolaganju, tako da nisu “zakinuti”.
Vlada Kantona Sarajevo je donirala novac za obnovu, tačnije 105 hiljada KM – ističe Ožegović, v. d. direktora Studentskog Centra za portal Faktor.
Na pitanje da se studenti, oni koji žive u domovima, već godinama žale na uvjete, Ožegović kaže:
– Domovi su generalno stari i zreli za rekonstrukciju. Potrebna im je jedna veća obnova unutrašnjosti. Na Bjelavama smo radili utopljavanje jednog paviljona, zamjenu stolarije i vanjske fasade. Imamo spremne projekte za utopljavanje unutrašnjih dijelova. To je po uzoru na projekat koji je Vlada Kantona Sarajevo 2016. godine sredila. Mi generalno nemamo vlastita sredstava za neka veća renoviranja. Ono što možemo uraditi uradimo. Svake godine zamijenimo madrace, jorgane, jastuke, posteljinu.
Osim toga Ministarsto obrazovanje Federacije BiH nam je doniralo sredstva u iznosu 60 hiljada KM za poboljšanje uvjeta. To je za nabavku neke opreme za kuhinje i hranu. Generalno, to je nedovoljno. Kanton Sarajevo bi kao osnivač trebao puno više voditi brigu o studentima i njihovim uvjetima – ističe Ožegović.
Cijena mjesečnog boravka u studentskim domovima je 500 KM. Pola plaća student, a pola kanton iz kojeg student dolazi.
Na pitanje da li je to puno, sagovornik odgovara:
– U tu cijenu su uključeni doručak, ručak, večera, internet. Ako uzmemo u obzir da ja za svoje dijete koje ide u vrtić plaćam 470 KM, a dijete tu ne spava, niti jede koliko jede jedan student, onda je cijena od 500 KM generalno mala – zaključuje Ožegović.
Šta kažu studenti?
O ovoj temi razgovarali samo sa predsjednikom UO Udruženja studenata Studentskog centra Sarajevo Aldinom Mešanom.
– Nije došlo do nekih velikih promjena niti pomaka što se tiče poboljšanja uvjeta. Sada se trenutno izvode radovi u domu Bjelave, na rekonstrukciji kupatila i to je jedino što se radi.
To je trebalo biti davno završeno. To su zajednička kupatila, koja koriste djevojke i zaista je porazno da je to tek sad urađeno. To su bila kupatila koja su bila u užasnom stanju. Nisu dostojna da ih ijedna djevojka koristi godinu dana. To je jedini pomak koji se desio u ovih godinu dana, nešto konkretno – kaže Mešan.
Na naše pitanje čime su još nezadovoljni, te šta sve još treba unaprijediti, Mešan kaže:
– Nama je najveći problem kotlovnica. Studenti nemaju toplu vodu 24 sata. To se svodi na par sati dnevno. Kotlovnica nije u stanju da radi 24 sata, jer nema radnika koji može konstantno pratiti stanje. S obzirom na to da dolazi zimski period, to će nam svakako biti problem jer je grijanje i topla voda uvijek neophodna.
Toplu vodu uglavnom imamo od 4 sata popodne, do 10 sati uvečer, ali često se desi da je “nestane” i puno ranije. Bilo da perioda kada po 5-6 dana nikako nismo imali toplu vodu zbog kvarova – ističe Mešan.
Na naše pitanje da li su zadovolji hranom, kaže:
– Ono što sam ja naučio da mi kao studenti nikada nećemo biti zadovoljni hranom. Postoji tu uvijek određeno nezadovoljstvo, koje je sasvim opravdano. Pojave se dugovanja prema dobavljačima, pa automatski imate manjak namirnica kojima radnici mogu da naprave kvalitetan obrok i hranu. Zatim uvijek imamo i nedostatak radnika, kuhara, što stvori nezadovoljstvo studenata jer kvalitet obroka bude loš i sama količina hrane bude manja – dodaje Mešan.
Zaista je tužna činjenica da studenti moraju bjesomučno trčati kada “dođe” topla voda da se okupaju, operu veš i urade sve ono što rade rade ljudi u 21. vijeku. Bez obzira na to da li u tom momentu moraju završiti neki rad, kolokvij, ponoviti gradivo pred ispit. Prioritet je voda jer ko zna kada će iz slavine opet poteći hladna.
Nije ni njihov problem da li Studenski centar ima dovoljno radnika, bilo radnika kotlovnice ili kuhara, već problem Centra i Vlade Kantona Sarajevo, koja ga je osnovala. Oni imaju pravo na normalan obrok, kao i na toplu vodu, jer plaćaju 500 KM (izuzmimo činjenicu da kantoni plaćaju subvencije).
Taj novac Studentski centar ipak dobije i njihova je dužnost da studentima osigura život dostojan čovjeka. Ako uzmemo u obzir da Centar prima 1.300 studena i pomnožimo na 500, dobit ćemo cifru od 650.000.
Na naše pitanje šta još zahtijevaju od Vlade Kantona Sarajevao, odnosno Ministarstva za nauku, visoko obrazovanje i mlade, naš sagovornik kaže:
– Ja još imam osjećaj da nas ministarstvo ne sluša na pravi način. Probleme koje im mi uvijek iznesemo, to se svede na par sasatanaka, ali poslije ne vidimo neki pomak. Tek kada smo počeli naše probleme iznositi u javnost, onda su reagovali.
Imam osjećaj da oni misle samo “evo uradit ćemo nešto, da pokrijemo tu priču, da smirimo tenzije”. Sve one veće probleme koje smo im iznosili Ministarstvu za nauku, visoko obrazovanje i mlade KS, nikada nismo vidjeli neki interes da ga zaista riješe. Nama kao studentima i Studentskom centru, kao javnoj instituciji.
