Na današnji dan 1995. godine, Vojska Republike Srpske, predvođena ratnim zločincem generalom Ratkom Mladićem, zauzela je Srebrenicu i tokom jula u i oko Srebrenice, počinila genocid.
Počinjen je genocid nad stanovništvom zaštićene zone Ujedinjenih naroda koju je Vijeće sigurnosti UN 16. aprila 1993. godine proglasilo zaštićenim zonom.
Spas tražili u Potočarima
Tokom napada srpskih snaga a Srebrenicu 11. jula 1995. godine, žene, djeca, bolesni i nejaki spas su pokušali naći u UN-ovoj bazi u Potočarima.
Mnogi su se prevarili, jer su pripadnici nizozemskog bataljona zauvijek stavili mrlju na ulogu međunarodnih snaga u ovom gradu.
Kao što je danas Srebrenica prepuštena sama sebi i zaboravljena, tako su i u julu ’95. godine pripadnici ovog bataljona Srebrenicu i Bošnjake prepustili u nemilost srpskim snagama i zločincu Mladiću.
Žene su u naredna dva-tri dana autobusima deportovane iz Srebrenice prema Kladnju.
Prilikom deportacije, mnogi dječaci odvajani su od majki i potom ubijani, uglavnom na masovnim stratištima. Njihova tijela su bacana u masovne grobnice.
Mnoge su žene i djevojke silovane, a njihovi životi zauvijek izgubljeni i uništeni.
Odrasli muškarci iz Srebrenice, zbog straha od pogubljenja i ubistava, spas od srpske vojske pokušali su naći preko podrinjskih vrleti, kako bi došli do slobodne teritorije u Tuzli.
Neki su uspjeli, a većina je nažalost ubijena na ‘Maršu smrti’.
Užas koji su prošli preko ovog pohoda, opisani su u mnogim svjedočenjima preživjelih. Pogubljenja na masovnim stratištima u Podrinju, većinom su uspjela preživjeti jedan do dva svjedoka.
Rezultati dešavanja u i oko Srebrenice iz jula 1995. vidljivi su u mezarju Memorijalnog centra Potočari, gdje je do sada ukopano 6.765 žrtava.
Žrtve s područja općina Srebrenica, Bratunac i Vlasenica
Vječni smiraj pored svojih najmilijih, danas će naći još sedam žrtava genocida kojima će biti klanjanja kolektivna dženaza.
Žrtve su s područja općina Srebrenica, Bratunac i Vlasenica i to Sejdalija Alić, Senaid Avdić, Fata Bektić, Rifet Gabeljić, Amir Mujičić, Hariz Mujić i Hasib Omerović.
Najstarija žrtva je 67-godišnja Fata Bektić a najmlađa, 19-godišnji Senaid Avdić.
Sejdalija je ubijen 12. jula u Kamenici na području općine Bratunac, Senaid 12. jula u Pobuđu na području iste općine, dok je Fata ubijena 11. jula u Potočarima.
Rifet Gabeljić ubijen je 27. septembra u Han Pijesku, a Amir 16. jula u Pilici na području Zvornika.
U Baljkovici na području Zvornika 13.jula 1995. ubijen je Hariz Mujić, a Hasib Omerović 15. jula u Liplju u Zvorniku.
Tokom genocida, ubijene su cijele porodice, a neke u Podrinju ostale su bez muških nasljednika. U genocidu su ubijene i žene i veliki broj maloljetnika.
U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci preživjelih članova porodica.
Žrtve potječu iz različitih općina, a najviše ih je s područja Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika i Milića.
Masovne grobnice
Žrtve genocida pronađene su na 150 različitih lokaliteta, od čega je riječ o 77 masovnih grobnica.
Najmlađa do sada ukopana žrtva u Potočarima je novorođenče, djevojčica Fatima Muhić, a najstarija nana Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.
Za 1.607 žrtava genocida još se traga.
Od ukupnog broja do sada ukopanih u Memorijalnom centru, 6.732 su muškarci, a 33 žene. Ukupno je u genocidu ubijeno oko 59 žena i oko 800 maloljetnika.
Pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), pod komandom tadašnjeg predsjednika RS Radovana Karadžića i glavnog komandanta VRS Ratka Mladića, tokom genocida u Srebrenici i okolini u julu 1995. godine ubili su 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Zločin u Srebrenici, najveći na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, okarakterisan je kao genocid pred domaćim i međunarodnim sudovima.
Radovan Karadžić pravomoćno je osuđen pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove za genocid.
Ratko Mladić također je proglašen krivim za genocid i osuđen na doživotnu kaznu zatvora pred istim sudom u Hagu.
Za zločine na području Srebrenice osuđeno je najmanje 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Prema podacima iz Memorijalnog centra Potočari, prva dženaza i kolektivni ukop Bošnjaka, obavljen je 31. marta 2003., kada je ukopano 600. žrtava, a 11. jula iste godine, obavljen je ukop još 282 žrtve.
Memorijalni centar osnovan odlukom visokog predstavnika
Od te godine, ukopi i dženaze obavljaju se 11. jula.
Memorijalni centar Potočari, smješten u Potočarima nedaleko od Srebrenice, osnovan je odlukom visokog predstavnika, a zvanično ga je 20. septembra 2003. godine otvorio Bill Clinton, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
Godine 2007. odlukom visokog predstavnika donesen je Zakon o Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari, Spomen-obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine.
Tim zakonom ustanovljen je kao pravni sljedbenik prvobitne Fondacije sa sjedištem u Potočarima, a definiran je i njegov službeni naziv.
Generalna skupština Ujedinjenih naroda prošle godine usvojila je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici prema kojoj će se 11. juli obilježavati kao Međunarodni dan refleksije i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine.
Kao znak zahvalnosti Memorijalni centar Srebrenica i udruženja žrtava, u krugu ovog kompleksa, postavili su zastave svih onih zemalja koje su glasale za njeno usvajanje.
Pored usvojene Rezolucije UN, odlukom Visokog predstavnika Valentina Inzka iz 2021. godine nametnute su dopune Krivičnog zakona BiH u kojem se zabranjuje negiranje genocida, ali su, nažalost, i dalje česta negiranje, pa i u javnom diskursu.
Sud BiH je izrekao prvu presudu za negiranje genocida i ona nije pravosnažna.
Sud BiH osudio je prvostepenom presudom predsjednika udruženja Istočna inicijativa iz Bratunca Vojina Pavlovića na dvije i po godine zatvora za negiranje genocida.
