Poznati srbijanski književnik Stefan Simić oglasio se nakon što je na jučerašnjoj sjednici Generalne skupštine UN-a izglasana je rezolucija o Srebrenici, kojom se 11. juli proglašava međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida 1995. godine u Srebrenici.
– Kažu – Srbija nije genocidan narod. Ko uopšte, kaže da jeste? Ali to je mantra koja ovdje mora da se proda da bi se stvorila neprijateljska atmosfera: Mi – oni.
Vječita paranoja o neprijatelju
I vječita paranoja o neprijatelju koji vreba. Kao da ljudi ovdje, ovakvi kakvi su, nisu sami sebi najveći neprijatelj. Sve se okreće ka pojedincu.
Srbija i dalje živi u kolektivnom i u lažnim mitovima. Neko nešto napravi, Srbin je to uradio. Srbin pobijedio, Srbin izgubio, Srbin, Srbin. Kao da čovjek nije ništa drugo u životu, nego samo i jedino Srbin.
Takvi su nam i mediji. Mi i u 21. vijeku nemamo ljude sa imenom i prezimenom. Svako naše JA je Mi. Đoković je najbolji zato što je Srbin, Jokić isto.
Kao da nigdje ništa ne uspijeva, i kao da se čitav svijet okreće oko Srbije. Vole nas, mrze nas. Koje nas? Koji oni? Što veći kompleks inferiornosti, veća frustracija i potreba za kompenzacijom.
Gdje god da idem ne vidim nacije, vidim ljude. Ne obraćam se nacijama, nego ljudima. Nacionalisti su ovdje toliko isprali svijest da se nevini ljudi osjećaju krivo i krivi, nevino. Brane se od nečega što nisu uradili. Dok se oni koji jesu oslobađaju krivice.
Ja, Stefan Simić, nisam ništa počinio u Srebrenici. I tačka. Moje odgovornosti tu nema. I nemam šta kome da se pravdam, i izvinjavam, ni da se osjećam krivo. Osjećam ogromno sažaljenje, ali to je nešto drugo.
Svako treba da pođe od sebe. Ko jeste, treba da mu se sudi. Mi konkretne i jasne stvari pretvaramo u metafizičke. Uz ono – da, ali… Nema ali. Ili jesi, ili nisi.
Ko jeste, treba da odgovara. Ali ne tamo negdje, nego ovdje. Dokle više zamena teza. Dokle više traganje za neprijateljima. Dokle više oni nas mrze
Ako si drag kao čovjek
U posljednja dva mjeseca obišao sam ex-yu uzduž i poprijeko. Nisam primijetio da me neko mrzi zato što dolazim iz Srbije.
Ako si drag kao čovjek, ti si drag kao čovjek. šta god da ti piše u ličnoj karti. Ljudima se nameće nacionalistička mantra, i onda rade, ili govore, u ime nekoga.
Zato nikada ne kažem – ja kao Srbin. Nego – ja kao čovjek. Zašto Srbija mora da ispašta zbog nekoga. Srbija nije genocidna. Pojedine politke i ljudi su to.
Ne samo bili, nego i ostali. Nisam ja pozivao na ubistvo “100 muslimana” za jednog Srbina. Nisam ja bio ministar informisanja devedesetih.
Nisam ja crtao nikome mete na glavi. Ko je to radio, odgovornost je njegova. Naše je da pravimo mostove, kako znamo i umijemo. A da ih ruši može svako – poručio je Simić.
