Sjede zajedno Srbin, Hrvat i Bošnjak i pričaju viceve o proteklom ratu… A bili su u njemu sve trojica i to na tri različite strane, svaki unutar svog nacionalnog korpusa.
Upoznavanje, kako kaže jedan od njih, nije bilo preko nišana. I svaki od njih kaže, branili su svoje kuće i porodice.
Spasoje Kulaga iz Dervente bio je kratko u Vojsci Republike Srpske, odmah na početku rata u BiH. U martu 92.godine dočekao je 23.rođendan na liniji.
“Moji identiteti tokom nekog vremena, kako mi veterani mjerimo do rata i poslije rata se mijenjaju”, govori on.
Do 1992. godine, Spasoje je bio sportista, srednjoškolac, radnik, komšija, prijatelj i brat.
Neizbrisiv trag
“Početkom rata 1992. u Derventi ja sam se, kao i mnogi u tom vremenu, priključio etničkoj grupi kojoj pripadam- Srbima, ušao u Vojsku Republike Srpske kao mlad čovjek”, govori Spasoje, čiji je ratni put trajao nekoliko mjeseci, ali dovoljno da mu ostavi neizbrisivi trag.
“Borio sam se to proljeće i ljeto. U borbama kod Dervente u ljeto 1992. teško sam povrijeđen. Ja sam tokom tih borbenih događaja kod Dervente, nagazio na protupješadijsku minu i od posljedica te mine, nakon liječenja, meni je amputirana lijeva potkoljenica”, kaže Spasoje.
Prema njegovim riječima, od tog trenutka njegovi identiteti i životni pogledi počinju da se mijenjaju. Rehabilitacija koja je trajala godinu dana donijela je i nove izazove – kako se vratiti u normalne životne tokove.
“Bio sam u poziciji kada je trebalo ponovo učiti hodati, jer nisam mogao funkcionirati, izgubio sam jedan donji ekstremitet. Trebalo je početi ponovo, znači, funkcionirati. Trebalo je znati sebi donijeti čašu vode i tanjir juhe kada skinete to ortopedsko pomagalo koje ste dobili. Trebalo je vidjeti kasnije, kada sam se oženio i stekao porodicu i djecu, trebalo je znati i čuvati tu djecu jer ja nikada nisam mogao potrčati za svojim djetetom”, napominje Spasoje.
Ulazak u minsko polje
Nekih stotinjak kilometara dalje od Dervente, u Brčkom je kao maloljetnik rat dočekao Mirko Tadić Zečević.
“Sam rat, neću reći da me toliko zatekao. Mi smo blizu Vukovara koji je od nas, nekih 80-ak kilometara, tako da sam već prije toga na par mjeseci slušao detonacije. Imao sam 17 i pol godina. Pored toga što sam bio na neki način svjestan da će rata biti, opet nisam shvatao da je to nešto toliko pogibeljno, toliko opasno. Mislio sam da će biti na brzinu, proći će brzo ako bude nekih sukoba. Kad su počeli sukobi kod nas u Brčkom i kad sam vidio da prolaze mjeseci, uvidio sam da to nije nimalo bezlazeno, da to već ide u krajnost, da se može poginuti svake sekunde, kao i da mogu poginuti tvoji najbliži“, kaže Mirko.
Za razliku od Spasoja, Mirkov ratni put trajao je duže, ali je završio na identičan način. Prilikom noćnog osmatranja i izviđanja, ušao je u minsko polje.
„Došao sam do ruba jedne šume. Pretrčao sam preko puta, preskočio kanal i napravio nekih sedam, osam koraka, kroz neku travu i živicu, koja je već bila tu obrasla, i u nekom koraku ja sam stao na nagaznu protupješadijsku minu, takozvanu paštetu. Ona me bacila možda nekih pola metra u zrak, i ja sam pao dolje na tlo. Sreća je bila što nisam pao na drugu nagaznu, koja je bila tu blizu, nekih metar dalje“, govori Mirko.
Dodaje da je već u tom trenutku, dok je bio na nosilima, rekao ratnim drugovima da je za njega rat gotov.
Posljedice su trajne
Za to vrijeme, u okolini Zavidovića još uvijek je na ratnim zadacima bio Asim Parlić, nekadašnji oficir JNA koji je prije rata službovao u Prištini, a nakon što je počeo rat u BiH vratio se svojoj kući i stupio u novoformiranu Armiju BiH.
Za razliku od Spasoje i Mirka, Asim, na sreću, nije ima „blizak susret s minom“, ali rat je i na njemu ostavio trajne posljedice.
“Jedna granata je pala ispred mene na nekih tri do četiri metra, a trojica kurira su bila od mene udaljena nekih pet do šest metara. Njih trojicu je jako teško ranila, ostali su živi sva trojica. I meni je interesanto, pošto sam vojnik i znam tu sliku rasturanja granata koja padne, mene je samo detonacija od te granate bacila na leđa, tako da me nijedan geler, što je meni nesvatljivo bilo, nije zakačio. I taj momenat mi je ostao onako baš urezan u moje sjećanje”, govori Asim.
Međutim, drugi događaj napravio mu je mnogo teže posljedice.
“Meni se dogodilo 1993.godine upravo u sukobu sa HVO-om i Vojskom Republike Srpske da sam po povlačenju sa pozicije gdje sam bio na mjestu neposredno iznad grada, da nisam mogao zaspati četiri dana i četiri noći. Znači, apsolutno mi san nije dolazio na oči i ja sam potražio stručnu pomoć. Tek kad sam primio koktel injekcija zaspao sam. Jako teško i traumatično iskustvo, između ostalog, na osnovu toga sam i penzionisan 1997. godine”, govori Parlić.
Danas, 30 godina kasnije, Asim zajedno sa Spasojem i Mirkom, sudjeluje u aktivnostima Udruženja za podršku ratnim veteranima, porodicama i žrtvama rata u BiH „Pravi požar”.
Najviše rade sa mladima, veteranima, ženama i drugim kategorijama stanovništva koje su na neki način ili žrtve ili imaju posljedice iz rata. Između ostalog, jedna od aktivnosti su radionice sa mladim osobama, gdje im pričaju o ratnim iskustvima i strahotama.
“I danas se često sjetimo onih trenutaka kada smo pokopavali svoje prijatelje koji su poginuli u ratu, a njihova porodica i njihova djeca su nas gledali u tom trenutku. Ti pogledi tih ljudi kada im nosite oca, muža, sina, u grob i znaju da ga nikad više neće vidjeti, a vi ste tu neko to je u tom trenutku, možda, imao sreće da preživi i da u tom trenutku nosite i taj teret nekakve krivice jer ste živi”, kaže Spasoje.
Kroz rad udruženja i predavanja, Spasoje, zajedno sa kolegama često ističe da treba raditi na greškama i ispravljati ih, da se ne bi ponovo ušlo u tu neku spiralu, koja bi opet mogla dovesti do bilo kakvih sukoba.
Mirko Tadić napominje, posebno sa mladima treba raditi, prezentirati im pozitivne stvari,uz poruku da nikakav sukob ne dolazi u obzir.
“Samo se nadam da smo kroz te tri, četiri godine rata shvatili da jednostavno više ne možemo ići u tu krajnost. Ne mogu ja natjerati osobu koja nije Katolik, Hrvat ili kako god, da on ode od mene, jer smo mi toliko izmiješani da je to nemoguća misija, da bi morali napraviti 15.000 malih država u skopu Bosne i Hercegovine da bi svako imao neki svoj mir, ili neki svoj kutak, kaže Mirko za Gerilu.
Slično misli i Asim Parlić, uz poruku da su u proteklom ratu svi stradalnici. “Ako gledamo te ljudske gubitke, šta su ljudi sve propatili u tom ratu, taj rat zaista nikom ništa dobra nije donio. Prostor koji je dogovoren Dejtonom, Republika Srpska, ili Federacija, ili Brčko distrikt, to je ipak kapa. Kapa je Bosna i Hercegovina, mi živimo na ovom prostoru i živjet ćemo i dalje na ovom prostoru, mi ne možemo jedni protiv drugih i samo zajedno možemo graditi tu neku našu budućnost i sretnije sutra”, napominje Parlić.
Prema njegovim riječima, u ovoj državi je potrebno relaksirati odnose i da je to jedan od ključnih razloga zbog kojih radi sa ratnim veteranima jer je riječ o čestitim ljudima, bez obzira kojoj formaciji ili vojsci pripadaju.
(N. Bačić/Hercegovina.info)
