U Jablanici je nastavljeno raščišćavanje putnih komunikacija i objekata u Zlatama, Mirkama, Čeharima, Čivelju i prekojezerskim selima, te na uređenju puta za gradsku deponiju smeća na Zakomu.
Čisti se i Jablaničko jezero od naplavina, a akciju je organizovalo Ministarstvo turizma Hercegovačko-neretvanskog kantona uz pomoć volontera. Intenzivno se radi na osposobljavanju magistralne ceste za promet M-17- 5 Jablanica – Blidinje. Uporedo se dostavljaju hrana i lijekovi stanovnicima ove općine. Djeca su se vratila nastavi.
Grob moje kuće
Pripadnici PVJ-a Konjic angažovani su na odvozu vode u Buturović Polje, dok Crveni križ pakuje i sortira humanitarnu pomoć, te je dijeli ugroženima. Pripadnici Brigade taktičke podrške OSBiH nastavili su i juče aktivnosti u ugroženim područjima Donje Jablanice, Fojnice i Trusine.
Nakon razornih poplava i klizišta mještani sela Trusina pregledaju uništene kuće. Kako kažu, ni sami ne mogu prepoznati mjesta gdje su im bile kuće. Pokušavaju se organizovati, neki će ostati u ovom selu, neki neće. Iako su svi smješteni kod rodbine, svaki dan obilaze ognjišta i čiste. Pokušavaju pronaći automobile, dokumente, nešto što bi ih podsjetilo da su samo prije nekoliko dana tu bezbrižno živjeli, radili i kućili se.
– Imao sam jučer kuću, sve imao. Došao u penziju, djecu iškolovao, djeca su situirana. Sve, sad samo da uživam malo u životu, a desilo se ovo…
Ovako priču počinje Hamdo Sultić iz sela Trusina. Četrdeset godina živi u ovom selu, koje je sada jedna velika pustoš.
– Svako veče idem u Konjic na konak, pa dođem ovdje, radim, raščišćavam i kad sam jutros došao, zatekao radnike kako raščišćavaju, sjeo sam i isplakao se k’o malo dijete. Sve mi je prošlo pred očima u tom trenutku, zato ja kažem grob moje kuće, što i jeste tako, plačući nam priča Hamdo.
Sve priče slične su jedna drugoj. Nekada bogato selo sa voćnjacima, povrćem, sada gomila pijeska, mulja, blata i smeća. Tako nam je rekao i Muhamed Hamid Sultić dok je pokušavao iz ostataka onoga što je nekada bila kuća izvući bilo šta.
– Šta dalje, ne znam. Vidjećemo šta društvo kaže. Živjeti mogu od penzije, ali graditi ne mogu. Uspio sam živu glavu izvući. Za petnaest minuta ženu sam izvukao, voda mi je bila do ramena. Uhvatio sam se za ogradu i izvukao, prisjeća se Muhamed Hamid Sultić.
Ponavlja kako će se vidjeti da li ćemo kao društvo obnoviti uništeno.
Mještani Trusine većinom ne žele napuštati svoj kraj. Navikli su živjeti ovdje i teško im je započinjati novi život.
– Sa svog ognjišta ja ne idem. To je viša sila bila. Rijetko se to dešava. Čuo sam da je stiglo dosta pomoći, nadam se da će stići na pravo mjesto. Ima ljudi ugroženijih od mene, koji imaju i djecu. Žena i ja smo već prešli sedamdeset godina. Niti mogu graditi, ne mogu puno ni raditi, a trebao bih još živjeti. Tako ti je to, pojašnjava nam Hamdo Sultić i nabraja bez čega je sve ostao.
Zimnica preživjela
– Sve mi je otišlo, kuća, dva auta, a zimnica preživjela, govori, dok nas domaćinski nudi da uzmemo teglu, ne vjerujući ni sam šta vidi.
– Jučer su mi djeca dolazila. Oni su za to da da na svojoj očevini naprave nešto. Stvarno ne znam poslije svega ovoga, čovjek je pogubljen, još ne mogu odluku donijeti, rekao je Hamdo.
Kažu da ovako nešto slično niko ne pamti. Ipak, sjetili su se da su stariji pričali kako je nekada tridesetih godina voda, također, odnijela sve.
– Ovdje sam živio četrdeset godina, stekao dvoje djece. Sad nemam ništa, ali eto, hvala Bogu, živa glava, biće sve. Svega sam imao. Sad nemam ništa, samo pijesak ostao. Mi stanemo, pa gledamo, ne možemo da prepoznamo. Je li moguće da je sve ono što je bilo ovdje voda odnijela? Ja ne idem nigdje. Ostajem ovdje, kaže Adnan Kurtović.
A slika pokazuje sve. Cijeli život ovih vrijednih ljudi otišao je niz vodu.
