Slađana Stojanović i Svetlana Vasić su majka i kćerka čije su živote obilježile četiri decenije razdvojenosti. Svetlana je ostala trudna u svojoj 20. godini, a zbog stigme samohrane majke, njeno dijete, Slađana, joj je oduzeto gotovo odmah po rođenju. Ova emotivna priča o traganju, patnji i ponovnom spajanju dirljivo svjedoči o snazi majčinske ljubavi i odlučnosti da se pronađe izgubljeno dijete.
Slađana je saznala da je usvojena u svojoj desetoj godini, što je izazvalo veliku promjenu u njenom životu. Odrastajući sa saznanjem da je njena biološka majka ostavila, Slađana je prošla kroz težak period identitetske krize. Patnja koju je doživljavala zbog nedostatka informacija o svojim biološkim korijenima snažno je svjedočila o emotivnim posljedicama razdvojenosti od majke.
– U 10. godini sam saznala da sam usvojena. Od tog dana više nije bilo ništa isto. Mučila su me pitanja zašto je ona mene ostavila. Djeca su me zadirkivala u školi, nisam htjela ni sa kim da govorim. Sa saznanjem da me je ostavila prava majka, bilo mi je jako teško. Kada su moji usvojitelji umrli, počela sam da razmišljam o svojoj pravoj majci. Našla sam grupu koja se bavi izgubljenom djecom i roditeljima, pustila sam poruku bez mnogo nade, međutim, čudo se desilo. Javila mi se advokatica… i poslije nekog vremena moja majka bila je pronađena. Baš ličimo nas dvije – priča Slađana i dodaje:
– Sada znam ko sam, odakle sam… Koliko puta sam plakala, i kćerka me je tješila, i stalno je pričala kako jedva čeka da upozna baku, a baka je sada za svaku pohvalu. Nikada nisam imala predrasude zato što me je ostavila, ne osuđujem je, samo sam htjela da je dodirnem i da znam da je to moja majka – kaže Slađana.
Nakon 40 godina traganja, Slađana je konačno pronašla svoju biološku majku, Svetlanu. Njihov susret bio je ispunjen emocijama, a Slađana je konačno dobila odgovore na pitanja koja su je mučila tokom čitavog života. Upoznavanje sa majkom donijelo je Slađani osjećaj pripadnosti i konačno je dobila priliku da upozna svoje biološko poreklo.
– Rodila sam kćerku kada sam imala 20 godina. Trudnoću sam krila i tokom cijele trudnoće sam radila. Krvavo sam radila, niko nije primijetio moju trudnoću. Ja sam bila mršavija nego sada, nosila sam haljinu, tako da se to nije vidjelo. Sve sam radila. I po snijegu, niko nije mogao da posumnja. Nju sam rodila za minut, a ja sam nju mučila jer sam mnogo radila dok sam je nosila – kaže Svetlana.
Svetlana je ispričala svoju stranu priče, navodeći da je bila primorana da se odvoji od svoje kćerke nakon što ju je majka i tetka prisilno odvojile od nje i dale je na usvajanje. Svetlana je prošla kroz težak period, boreći se sa stigmatizacijom samohrane majke i nedostatkom podrške svoje porodice. Njena odlučnost da pronađe svoje dijete svjedoči o neizmjernoj majčinskoj ljubavi i istrajnosti.
– Majka mi je rekla – na šta to liči da se kopile rodi u kući. Doktor me je ubjeđivao da dam dijete na usvajanje, jer moji neće da me prime kući. Ja sam izvela dijete kući, zatvorili su me u sobicu, to je neka pojata u planini. Niko mi nije pomagao, nisam znala ništa oko nje. Nikakvu pomoć nisam imala. Ostavljala sam je da spremam ručak… Moja tetka me je natjerala da odem u Centar za socijalno, tu sam potpisala neki papir. Jedan dan dođe moja tetka, otela mi je dijete uz pomoć majke, bukvalno su mi uzeli Slađu. Ja nju nisam dobrovoljno ostavila – kaže Svetlana i dodaje:
– Kada se rodila, imala je biljeg na desnoj nozi, na butini. Išla sam u Dansku, Hamburg, Švicarska… Ne bi li vidjela biljeg na nozi. Imala sam osjećaj da ću je pronaći. Vjerovala sam da ću je naći. Kada sam je ugledala poslije 40 godina osjetila sam samo sreću i radost, bila sam tada najsretnija žena na svijetu. I želim da poručim svima da ne odustaju od traženja svoje djece, mojoj sreći sada nema kraja – rekla je Svetlana gostujući na “Pink TV”.
