Biološki tragovi, koji se zateknu na nekim predmetima izvršenja krivičnog djela ili na nekom mjestu zločina, mogu da se nakon DNK analize povežu sa nekom konkretnom osobom.
To je rekao profesor genetike na medicinskom fakultetu u Beogradu Oliver Stojković, uz napomenu kako to nije uvijek apsolutno pouzdano.
– U postmortalnom periodu, od momenta smrti pa kasnije, tijelo se raspada pod dejstvom onih gljivica i bakterija koje mi inače za života imamo u svom organizmu. To truljenje tijela dovodi i do propadanja biološkog materijala – objasnio je profesor Stojković.
Stojković je rekao da je DNK molekul, pojednostavljeno, jedna hemikalija koja postoji u organizmu čovjeka, predstavlja nasljedni materijal, isti je u svim dijelovima našeg tijela i ne mijenja se tokom života, ali ni nakon smrti.
– U tom smislu DNK analizom, odnosno analizom tog molekula iz bilo kojeg tkiva, tjelesne tečnosti ili tjelesnog ostatka koji se pronađe na mjestu zločina, mi možemo da vidimo da li su neka dva tkiva porijeklom od iste osobe – kazao je on.
Profesor Stojković, koji radi i u Institutu za sudsku medicinu, rekao je i da je osnovna djelatnost instituta, ali i zadatak svake obdukcije utvrđivanje identiteta tijela.
Međutim, kako je dodao kada od momenta smrti do momenta pronalaženja tijela protekne neko vrijeme i kada sudski ljekari, nakon pregleda i obdukcije tijela ne mogu da utvrde njegov identitet, tada se DNK analizama on ustanovljava.
– DNK analizama se može ustanoviti identitet osobe čije je tijelo pronađeno. To se najčešće i po pravilu radi poređenjem sa srodnicima. DNK je nasljedni materijal i mora da se poklapa sa roditeljima, odnosno sa osobama koje su u prvom stepenu srodstva sa majkom i sa ocem – rekao je Stojković.
Kako je rekao Stojković, oko 100 pikograma, što je bilioniti dio grama molekula DNK, potrebno je da bi dobili potpuno tačan i precizan rezultat DNK analize.
– Biološki tragovi krvi, ako su u količinama koje su dovoljne za analizu i čuvaju se na način koji onemogućava propadanje, odnosno od toga da ne dođe do bakterijskog ili gljivičnog zagađenja, mogu ostati u stanju podobnom za analizu i veoma dugačak vremenski period, čak i više od 100 godina.
Veoma često tijela koja su nađena u prirodi na Institut za sudsku medicinu stižu u stanju podmaklih truležnih promjena, ali i sa vidljivim tragovima ugriza različitih životinja koje su se njima hranile.
Spoljašnja visoka temperatura omogućava bujanje bakterija, gljivica i svega ostalog drugog živog svijeta koji uništava našu DNK u prirodi – rekao je on.
Stojković je naveo i da Srbija ima DNK bazu podataka i, kako kaže, taj nacionalni DNK registar je poveren na čuvanje i obradu policiji. Prema njegovim riječima, postoje i druge privatne DNK laboratorije koje imaju sopstvene manje baze podataka, prenosi Republika.
