Živeli su tada u njihovoj novoj, prostranoj kući, na samoj obali Miljacke, niže protestantske crkve. Ona je bila upravo pošla u četvrti razred Više devojačke škole. (…) Nije išla obalom Miljacke, nego unutarnjom, levom stranom, onom dugačkom, uvek mirnom i kao uspavanom ulicom, koju zovu Terezija. Tu nije mogla da primeti ničeg naročitog na retkim prolaznicima. Sarajevska jutra, i za vreme najvećih vrućina, imaju dah svežine planinskih jutara. U njima se lako diše i dobro ide. Tako je brzo došla do mosta na Ćumuriji. Već je videla s druge strane reke belu i veliku zgradu Banke Union, kad se otud iz Ćumurije začu vika svetine, slična onoj sinoćnoj. Prvi redovi manifestanata izbijali su na kej – pisao je Ivo Andrić u svom romanu “Gospođica”, objavljenom 1945. godine.
Tekst i foto: Adnan UČAMBARLIĆ
Roman je pisan u periodu od decembra 1943. do oktobra 1944. u Beogradu, tokom Drugog svjetskog rata. Marko Fotez ga je adaptirao u istoimenu dramu 1962. godine, u doba kada je Ivo Andrić bio predsjednik Umjetničkog vijeća Jugoslavenskog dramskog kazališta u Beogradu. Ipak, komad nije bio postavljen na sceni sve do 2013. godine. Predstavu je režirao Gorčin Stojanović, a glavnu ulogu je tumačila Nataša Ninković.
Hollywood je itekako bio zainteresiran za filmsku adaptaciju “Gospođice”, ali je Andrić odbio prodati autorska prava za film, budući da nije podržavao adaptacije svojih književnih ostvarenja, a nije imao ni suviše pozitivno mišljenje o hollywoodskim filmovima.
Ipak, filmska adaptacija “Gospođice” je snimljena 1980. godine u koprodukciji Jadran filma i Radiotelevizije Zagreb. Film je režirao čehoslovački redatelj Vojteh Jasni, a uloga junakinje Rajke Radaković je pripala austrijskoj glumici Heidelinde Weis. Rade Šerbedžija je tumačio dvije uloge, njenog ujaka Vladu i prevaranta Ratka.
No, vratimo se kući koju Andrić spominje u romanu. Nije sa sigurnošću poznato da li su sama kuća i njen naziv inspirisali autora da napiše roman ili je tako prozvaše nakon što je roman objavljen, ali neke stvari su, ipak, sigurne – Gospođicina kuća u Sarajevu je stambeni objekat u ulici Hamdije Kreševljakovića 1, a oko nje su se decenijama vrzmale Sarajlije.
U Andrićevoj verziji, bili su to potrebnici i dužnici, koji su od nemilosrdne kamatarke Rajke Radaković pokušavali dobiti pozajmicu ili odgodu plaćanja, dok je stvarna priča ipak malo svjetlija – oko Gospođicine kuće vrzmali su se pohotni sarajevski bogataši, u nadi da ih, pod okriljem noći, sugrađani neće prepoznati u potrazi za uslugama najstarijeg zanata. No, u ovoj kasabi se ipak sve pročuje i dozna…
Gospođicina kuća je preživjela tri rata, ali postratni nehat umalo da nije. Ipak, sada je obnovljena u svoj svojoj ljepoti, baš poput gizdave gradske gospođice.
Kratki historijat Gospođicine kuće
Gospođicina kuća je rijetki primjer bh. arhitekture austrougarskog perioda sa zidnim slikama izvedenim u zgrafito tehnici te jedan od primjera stambene arhitekture na prijelazu iz stambene vile i palate u malom.
Kuća je izgrađena tokom austrougarskog perioda kada dolazi do razmaha graditeljske i obrtničke djelatnosti u Sarajevu, koje je dodatno pospješeno usvajanjem novih građevinskih propisa iz 1893. godine. Novi građevinski propisi se nadovezuju na Bauordnung, prvu građevinsku regulativu nove vlasti iz 1880. godine.
Tada usvojeni Građevinski red je na lijevoj obali Miljacke, između mostova Ćumurija i Skenderija, dozvoljavao samo gradnju jednospratnih stambenih objekata sa baštama koje su okrenute prema rijeci.
Od 1905. godine bila je u vlasništvu firme ddo Sarajevo, a 1935. godine je kupuje stanoviti Ilija Cvijanović.
Oba svjetska rata, kao i period između njih, Gospođicina kuća je prošla bez oštećenja. S tim da krajem Drugog svjetskog rata dobija tamnu mrlju u svojoj historiji. U nju je uselio zloglasni ustaški krvnik Vjekoslav Maks Luburić, koji je okolne podrume pretvorio u mučilišta i stratišta za brojne Sarajlije.
Sa završetkom rata i uspostavom novog poretka u Jugoslaviji, kuća je 1962. nacionalizovana, a nasljednicima vlasnika ostavljeni su spratni i potkrovni stan.
Tokom minulog rata (period 1992. – 1995.) kuća je pretrpila lakša oštećenja usljed granatiranja. Nakon 1995. godine objekat je napušten, izuzev prizemne stambene jedinice, a krovna konstrukcija i oslikana sjeverna fasada su vidno propale. Postratni nemar gotovo da je doveo do nestanka Gospođicine kuće.
2002. godine završena je nadogradnja susjednog objekta na zapadnoj strani, koji je građen za vrijeme istog historijskog perioda (u kojem je danas Grčka ambasada), a Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 11. marta 2011. godine, donijela je odluku da se Gospođicina kuća proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.