Na fotografiji, nedavno objavljenoj na društvenim mrežama, vidimo troje djece koja sjede za kuhinjskim stolom, s iskrenim izrazom oduševljenja u trenutku dok nečija ruka pred njih iznosi lubenicu.
Ako fotografiji dodamo mjesto i vrijeme radnje – opkoljeno Sarajevo u ljeto 1993, jasno je da reakcija na licima djece nije odglumljena. Već je drugo ljeto opsade, sarajevska djeca rijetko imaju priliku vidjeti voće, a pogotovo lubenicu čije je unošenje u opkoljeni grad bilo gotovo nemoguće.
Ono što se na fotografiji ne vidi je osoba čija ruka iznosi lubenicu na stol – to je Susan Sontag, svjetski poznata publicistkinja, redateljica i aktivistkinja za ljudska prava koja je u to vrijeme boravila u Sarajevu kako bi skrenula pažnju svjetske javnosti na golgotu kroz koju prolazi grad.
Među mnogim sarajevskim porodicama, Susan Sontag pronašla je iskrene prijatelje s kojima je dijelila svakodnevicu u vrijeme dok je s umjetnicima postavljala na scenu legendarnu Beckettovu predstavu Čekajući Godota.
“Uvijek se zanimala za naše živote, ne samo za svakodnevicu vezanu za rat nego i za ono što radimo, čime se bavimo. Čitala je moje prevode pjesama Feride Duraković i Gorana Simića i nekoliko preporučila za objavljivanje. Kao osoba je bila vrlo znatiželjna i pitala je bezbroj pitanja, suosjećala sa svima. Prikupljala je novac za umjetnike i kulturne radnike, lično, među svojim prijateljima, a i preko međunarodnog PEN-a, i donosila ga kad god bi došla u Sarajevo. A kako se vraćala mnogo puta, krug njenih prijatelja u Sarajevu se širio.
Glumci i glumice na probe su dolazili iz raznih dijelova grada, često gladni i iscrpljeni. Uvijek je pitala šta kome treba i donosila hranu i cigarete. Uzimala je iz hotela kifle koje su posluživane za doručak i sve što se moglo uzeti od hrane i dijelila svima koji su radili na predstavi. Sjećam se jedne fotografije na kojoj se vidi pun stol hrane koju je Susan Sontag donijela na probu”, prisjeća se Amela Marin, u to vrijeme saradnica gospođe Sontag i majka dvoje djece s fotografije s lubenicom.
Kako je nastala slika, pitamo je.
“Naša je ulica bila puna djece koja su se družila kod nas ili negdje drugo u komšiluku. Bili su tu članovi obitelji Eminagić, zatim Ksenija i Miki Miladinović, roditelji Gordane – Gaše koja je na fotografiji s moje dvoje djece. I mi i oni uvijek smo dijelili sve što smo dobivali. Naše je potkrovlje bilo okupljalište svih dragih ljudi s kojima smo se družili prije rata, a koji su ostali u Sarajevu: Ferida Duraković, Milan Cvijanović, Maja Baralić, Branka Vukić, Marko Kovačević, Marijana Ababović, samo su neki od njih. A, dolazilo je i mnogo stranaca koji su prolazili kroz Sarajevo, među njima i Susan, koja me pozvala da joj budem asistent u vrijeme pripremanja Beckettove drame.
U ljeto 1993. Susan je bila zamolila neke novinare koji su krenuli da snimaju na Pale, da joj donesu voća. Vratili su se s nekoliko lubenica, a Susan ih je donijela na probu i rekla glumcima da podijele, a oni koji su imali djecu su dobili veću porciju. Nama je donijela jednu cijelu jer je znala je da je kod nas uvijek puna kuća i da će lubenica biti podijeljena djeci.”
Djeca s fotografije danas su odrasli ljudi. Luna Simić, umjetnica s boravkom u Berlinu za portal Radiosarajevo.ba se prisjeća uzbuđenja koje je vladalo kada bi Susan došla u njihov stan:
“Uvijek bi nam donijela neku sitnicu, a u kući bi bio neki onako generalno pozitivan i živahan vibe odraslih. Taj dan vladalo je općenito uzbuđenje, a lubenica je bila neki ludi finale. Osjećala sam se, kao da smo svi pobijedili na lutriji. Znala sam ko je Susan i da je ona jedna vrlo poštovana i važna žena, ali sam bila premlada da stvarno razumijem njen značaj. Uvijek je razgovarala sa mnom kao s odraslom, što je značajno djetetu od devet godina, i to na engleskom. Bila sam sva ponosna da Susan misli da sam odrasla i da pričam engleski, kao da smo na istom nivou”, s osmijehom se prisjeća Luna.
Njena prijateljica Gordana Miladinović Gaša, koja danas živi i radi u Sarajevu kao stilistica, dodaje:
“Sjećam se ovog vriska i iznenađenja i sjećam se da mi je mama pokušavala objasniti ko je Susan Sontag. Shvatila sam da je neko uzbuđenje u zraku, ali kao što Luna kaže, tek kasnije sam razumjela ko je zaista Susan i šta je sve učinila za Sarajevo. Sjećam se tih čestih druženja kod Simića, derneka za Novu godinu kada smo plesali uz pjesmu Haj’mo u planine. Meni je Luna bila wow jer je bila starija dvije godine od mene i u tom uzrastu samo želiš da radiš to što i tvoja starija drugarica. Sjećam se Luninih krpica u kosi i da smo pravili parfem od ruže, odnosno potapali smo ružine laticu u vodu. Ona mi je otkrila AC/DC, pa smo danima čekale da dođe struja da bismo ih mogli slušati. Sjećam se i amajlije koju je Luna nosila oko vrata. Od nje sam naučila šta znači amajlija i bila sam fascinirana tom riječju”.
Mnogi koji su preživjeli opsadu nastoje se sjećati lijepih trenutaka, zajedništva i prijateljstva, pa je tako i s našim sugovornicama:
“Meni je uvijek bio uzbudljiv dan kad je Gaša dolazila u goste i najljepše je bilo kada su prijatelji spavali kod nas. To bi obično bilo zbog policijskog sata ili granata, ali mi je uvijek bilo umirujuće zaspati uz zvuk odraslih koji bi pričali do kasno. Mi djeca bismo se rasporedili po podu ili krevetu punom bojica i papirića”, priča nam Luna.
Na pitanje šta im je najviše nedostajalo za vrijeme opsade, Luna kaže da je to njena nona koja je bila u Dubrovniku i sir. Gaša dodaje:
“Nekako se u jednom trenutku desilo da su svi najbliži prijatelji mojih roditelja napustili Sarajevo, tako da je sva moja najdraža raja otišla. To me činilo tužnom, nedostajali su mi i često sam plakala za prijateljima. Ali, moram reći da nam je nedostajala i hrana, generalno, sjećam se da smo bili gladni.”
Lunina majka Amela Marin kaže da je postavljanjem dvije fotografije na društvene mreže željela podsjetiti ljude na Susan Sontag i njene zasluge. Prisjeća se prvog susreta sa slavnom Amerikankom:
“U aprilu 1993. otišla sam na razgovor s njom na Obalu, a kako zvanični prevodilac nije mogao doći, vjerovatno zbog granatiranja, organizatori su me zamolili da ja prevodim. U to vrijeme sam se bavila književnim prevođenjem i već objavila nekoliko knjiga. Ostale smo bile poslije posla i razgovarale o književnosti i prevođenju. Ja sam ranije prevela njen esej “Hodočašće” i nisam mogla vjerovati da upoznajem nekoga čije sam knjige čitala i čiji mi je angažman i status bio primjer kojem sam težila. Kad je odlučila da će se vratiti u ljeto 1993. da režira Beckettovu dramu, pitala me je da joj budem asistent, na što sam pristala”, prisjeća se.
Nakon boravka u Kanadi, gdje je djelovala u kulturi, organizirala festivale i prevodila, Amela Marin danas živi u Dubrovniku gdje je rođena i djeluje kao slobodna umjetnica.
Susan Sontag, prva osoba koja je rekla da se u BiH dešava genocid, preminula je 28. decembra 2004. godine. Preminula je u 71. godini od leukemije u New Yorku, a sahranjena je na pariškom groblju Cimetière Montparnasse.
Kako su Sarajlije doživljavali strance koji su posjećivali opkoljeni grad?
“Dobro pitanje. Svakog sam doživljavala drugačije. Imala sam priliku upoznati dosta njih kad sam radila za Britanski savjet i svako je imao drugačije razloge. Mislim da su nam najbliži bili oni koji bi se zadržali i pomagali logistički, donoseći konkretne stvari koje su nam trebale, prvenstveno novac, psihički – njihovo prisustvo je stvaralo iluziju da nismo odsječeni od svijeta, te intelektualno (knjigama, razgovorima, novostima) ili umjetnički, dajući besplatne koncerte ili radeći sa lokalnim umjetnicima, kao Joan Baez, John Kimura Parker, Nigel Osborne i drugi.
Puno je primjera i onih koji su dolazili nakratko i poslije pisali o tome. Bilo je dosta novinara koji su izgradili karijeru na Sarajevu. Razlika između te dvije kategorije posjetitelja je što su jedni nesebično davali i nebitno im je bilo šta su dobili zauzvrat, a drugi su dolazili samo iz neke osobne koristi. Ove su mi razlike danas jasne. Ali u ratu nam je bilo stalo da što više ljudi dolazi, jer se ipak o tome onda pričalo u svijetu, ili smo se bar nadali tome dok smo uzaludno čekali pomoć”, kaže Amela Marin.
radiosarajevo/press
