U Hrvatskoj je sve više stranih radnika, i to ne samo onih iz susjednih, nego i iz sve udaljenijih zemalja, poput Indije, Nepala, Filipina… Nije riječ samo o sezonskim radnicima u turizmu, nego sve češće i o onima koji se zapošljavaju na cjelogodišnjim poslovima.
Priče stranih radnika uvijek su gorke i slatke. Putuju hiljade kilometara i ulažu hiljade evra da bi radili ovdje. Smještaj u natrpanim sobama, bez privatnosti, katkad i po dva posla, rijetki odlasci kući, razgovori izdaleka i mnogo fotografija koje ne mogu zamijeniti zagrljaj. Za “HRT-ovu” emisiju “Labirint” ispričali su svoje priče.
Agencije u matičnim zemljama za rad u Evropi naplaćuju iznose koji ni ovdje nisu maleni. Mnogo mjeseci prođe prije nego što se otplate krediti potrebni za dolazak.
“Kad sam došao iz Indije u Hrvatsku, platio sam 6.000 evra za radnu dozvolu. Dakle imam kredit. Sada šaljem novac svojoj majci. Oni će otplatiti kredite”, rekao je Indijac Sandip D’souza.
Još veći kredit digao je Niroj Pokrel iz Nepala, koji je u Hrvatskoj od prošle godine i radi u samoborskoj građevinskoj kompaniji s još 10 zemljaka.
“Kad sam došao 2022., još je vrijedila kuna. Tako da moram platiti oko 50.000 kuna. Uzeo sam oko 7.000 u evrima na zajam, platio agenciji i došao ovamo”, otkriva Niroj.
Kad je Nazrin Timapur prvi put došla prije šest godina, kako bi platila 2.500 evra indijskoj agenciji, preduzela je drastične mjere. Samohrana majka s troje djece, bez prihoda, založila je svoje zlato.
“Založila sam zlato u banci. Uzela sam kredit od banke, dala taj novac agentu i nakon što sam došla ovdje, šest mjeseci sam svaki mjesec slala novac banci i pokrila dug”, kaže Nazrin.
Mnogo novca svaki mjesec šalje kući jer ondje ima dvoje djece kojima plaća školovanje.
“Svaki mjesec njima šaljem svoju platu, a ovdje trošimo platu moje kćeri”, otkriva.
Novac za porodicu, novac je za budućnost. O sebi ne razmišlja, posebno sad kad je kći s njom i zajedno rade. Smještaj koji plaća poljoprivredna kompanija napustila je zbog gužve, živi vrlo skromno u privatnoj kući. Jednom platom mora platiti i stan i hranu.
“I hranu, da. Da, i kupovinu, možda 100 ili 200 evra ostane za nas. To je dovoljno za nas jer smo zajedno, dvije osobe, ja i moja kći. Ona ne jede mnogo. Takav je život. Moramo izdržati”, poručila je skromna Nazrin.
Nazrin naviše nedostaju njena djeca. Radila je u Hrvatskoj, pa otišla u Kuvajt i bila dadilja, a zatim se vratila u Hrvatsku. Fizički rad u kompaniji za proizvodnju paradajza, ustajanje u pola četiri, nisu važni, kaže, dodajući: “Sve je to za moju porodicu.”
“Imam najniže obrazovanje. Za njih želim da rastu više od mene i sami se zalažu za sebe. Ne moraju zavisiti ni o kojoj osobi i ne moraju zavisiti ni o kome, a ako se vjenčaju, ne moraju zavisiti o mužu”, nabraja svoje želje Nazrin.
Njena kći Muskan Timapur ne vidi Hrvatsku samo kao mjesto zarade, za nju je Hrvatska mnogo više.
“U Indiji imamo previše ograničenja i pravila jer žene ne mogu izlaziti, djevojke ne mogu razgovarati s momcima i ne mogu ništa učiniti same. U Hrvatskoj imam slobodu i mogu raditi bilo šta, razgovarati s nekim momcima ili negdje ići, uživati, kao prijatelj, razgovarati, ići bilo gdje. Sloboda je kad mogu provoditi svoje vrijeme kako želim”, ističe Muskan.
Brine se za majku koja već 10 godina radi i živi daleko od porodice i finansira sve. S 21 godinom, Muskan ima plan.
“Da, dobro mi je. Ovdje ću stanovati. Mogu dovesti i svoju sestru i ona može učiti ovdje. Da obje živimo ovdje. Nakon toga mogu zvati brata i on može učiti ili raditi nešto ovdje. Oni mogu učiniti bilo šta. Ja nisam studirala ništa. Ali oni studiraju. Moraju biti nešto u životu. I sve to jer moramo spriječiti mamu da dalje radi. Sad se možda mora odmoriti. Radićemo umjesto nje”, poručila je Muskan.
Kompanija Mlinar zapošljava oko 400 filipinskih radnica i radnika. Nedavno je stigla i prva filipinska beba. Otac Džejpi Jagorin i majka Džin Kortes rade u proizvodnji posljednje dvije godine. I željeli bi ostati u Hrvatskoj.
“Pa, to je to. Ovo je moj san. Prijavio sam se jer je plata visoka, eto zašto. Onda sam vidio ljude ovdje. Dobri, prijateljski nastrojeni. Ne znam, možda ću tražiti boravište ovdje zbog moje kćeri. Ovdje je rođena. U Hrvatskoj”, kaže Džejpi.
Kaže kako bi želio da mu kći živi u Hrvatskoj.
“Jer, znate, isto je na Filipinima kao i ovdje, ali velika plata. Moja plaća je 800 evra, ponekad pošaljem 300 evra na Filipine”, kaže Džejpi i dodaje da je 500 evra dovoljno za njegovu porodicu, prenosi “Tportal”.
