Niko nije mogao pretpostaviti da će te ljetnje noći 1966. godine, svoj nastup na proslavi povodom obilježavanja godišnjice takozvane bitke za ranjenike na Sutjesci, tada već veoma popularni vokalni radio solisti narodne muzike, Safet Isović i Zehra Deović završiti, nakon sale hotela Zelengora kod Foče, u koritu rijeke Ćehotine. Kroz tamu te junske noći, saplićući se o riječno kamenje, bahuljali su njih dvoje, doslovno bježeći u pravcu Tjentišta. Zehra je u već podobro mokroj i zaprljanoj svečanoj haljini i za tu priliku neprikladnoj obući, uz veliki napor koračala rubom rijeke. Sve teže je pratila Safeta koji je išao samo par koraka ispred nje i često zastajao pomažući joj, kada ona nije mogla sama da savlada neku prepreku, veći kamen, riječni brzac ili popriječeno oboreno stablo. Cestom, koja je bila visoko iznad njih, ponekad bi prošlo kakvo vozilo čiji rad motora nisu mogli čuti od žubora vode, nego samo vidjeti odsjaj farova. Svaki put bi se tada pritajili i sačekali da se svjetla skroz izgube u tami pa tek onda nastavljali ići dalje. Znali su da ih traže!
Svečani govori političara i učesnika rata, vojne koračnice i veliki broj ljudi tog toplog junskog dana oživjeli su prekrasnu dolinu Tjentišta, svojevremeno poprišta velikih borbi u kojima je živote izgubilo preko šest hiljada partizanskih ranjenika. Tu je, tokom neprijateljske ofanzive, ranjen i vrhovni komadant Josip Broz, poginuo legendarni komadant Sava Kovačević. . . Evociranje uspomena na te dane je po zalasku sunca nastavljeno u fočanskom hotelu Zelengora, uz svečanu večeru, gdje su se iskupile zvanice, u ogromnoj večini vojna lica u uniformama okićenim brojnim odlikovanjima. Flašama ispijene rakije, piva i vina nije bilo broja. Ispred orkestra narodne muzike, na improvizovanoj niskoj bini, smjenjivali su se Safet i Zehra!
Alkohol je sve više dokazivao svoju moć. U neko doba, pripite vojne starješine, sa činovima od majora do generala JNA, počeše ustajati i svojim tijelima napraviše polukrug oko te nazovi pozornice i tako doslovno ogradiše muzičare jer je ovima iza leđa bio samo zid. Uz vrisku i ciku taj polukrug se sužavao, a pojedinci su počeli pjevačici dobacivati vulgarnosti i tražiti da se ona popne na sto i da im na njemu pleše, odnosno, meša. Sve češće su se čuli i povici da bulu treba odvesti u sobu. Vidjevši da situacija u kojoj se našla njegova kolegica Zehra postaje sve ozbiljnija, Safet je rekao muzičarima da zasviraju kolo i tako odvrate pažnju prisutnih, a nju je uhvatio za ruku i onako uplašenu, skoro pa uplakanu, poveo u pravcu toaleta. Čim su izašli iz obruča pijanih i pohotnih spodoba u sivomaslinastim uniformama, on je promijenio smjer kretanja i doslovno vukući kolegicu, obučen samo u košulju, istrčao iz hotela. Znao je da cestom neće moći pobjeći onima koji ih budu tražili koristeći automobile pa se zato odmah uputio niz oštru šumsku strminu koja je vodila do korita rijeke Ćehotine.
Zehra Deović je bila rođena Fočanka kojoj su četnici, u krvavom pokolju 1942. godine, ubili, odnosno doslovno zaklali oca Halima kada je njoj bilo četiri godine. Sa majkom, bratom i sestrom u zbjegu je stigla čak do Sarajeva. U Foču se vratila 1946. godine, školovala i počela amaterski družiti sa muzikom kroz kulturno umjetnička društva. Odrasla je u tom kraju i znala je da će ih uzvodni tok Ćehotine dovesti do njene pritoke Sutjeske i da će onda, idući tim koritom doći do muslimanskih sela. Tako je i bilo. Kada su mokri, uplašeni, umorni i gladni u praskozorje u daljini ugledali munaru na džamiji, znali su da je tu spas.
I Safet Isović je takođe znao šta je zbjeg i kako je ostaviti rodnu kuću i zavičaj. On je sa svojima početkom rata, kao šestogodišnjak, morao iz Bileće doslovno pobjeći u daleku Banja Luku, pa kasnije u Hrvatsku, da bi spasio živu glavu. U protivnom, da su ostali, smrt je bila neminovno zagarantovana sudbina svih pohvatanih hercegovačkih muslimana. Na kraju su se, poslije rata, Isovići nastanili u Trebinju. A, danas, kao rezultat svih počinjenih genocida kroz vrijeme u njegovoj Bileći, slovom i brojem živi jedna jedina Bošnjakinja koja u vrijeme noćnih namaza redovno pali i gasi kandilje u obnovljenoj, ali pustoj džamiji!
Iznenađeni mještani su se zaista domaćinski brinuli o njima, ugostili ih i zadržali naredna dva dana, mudro krijući njihovo prisustvo. Na sijelu, uz svjetlost prigušene petrolejske lampe, šapatom se, do u neka doba, pričalo o prošlom ratu i doslovnim pokoljima muslimana u ovom srezu od strane crnogorskih četnika. Saznadoše Safet i Zehra i za masovne prelaske četnika u partizane, poslije njihovog vojnog poraza. Skidanje kokardi i prišivanje zvijezda na šubare i kape dojučerašnjih palikuća, surovih ubica, koljača i silovatelja muslimanskih žena i djevojaka, trenutno ih je aboliralo od svih počinjenih zločina. Na taj način su krivice oslobođeni i oni zlikovci koji su ubijali malu muslimansku djecu tako što su ih bacali u kazane pune vrele, ključale vode! Svjedoci su kasnije pričali da bi toj djeci odmah ispadale oči. Njima dvoma tek tada posta jasno kome su oni pjevali i čega je Safet spasio Zehru, svojom na prečac donesenom, hrabrom odlukom da pobjegnu u neizvjesnost tamne noći.
Skriveni iza gajbi povrća na ceradom pokrivenoj karoseriji omanjeg kamiona, Safet Isović i Zehra Deović se vratiše u Sarajevo. I taj način njihovog povratka su osmislili i organizovali ljudi koji im pružiše utočište. Zbog straha da će biti uhapšeni od strane tadašnje Rankovićeve OZNE, državne bezbjedonosne organizacije pod komandom tog velikosrbina, koji se istakao osnivanjem mnogobrojnih poslijeratnih zatvorskih logora, Golim otokom i surovim prevaspitavanjem revolucionara koji su skrenuli sa partijskog puta, kao i rasističkom progonu albanskog življa na Kosovu, njih dvoje svojim kućama nisu smjeli otići. Preko petnaest dana su se krili kod familije i prijatelja te stalno, iz predostrožnosti, mijenjali adrese na kojima su boravili.
Ko zna koliko bi trajala ta njihova agonija da pada Rankovića sa pozicije drugog čovjeka države, zbog afere prisluškivanja tadašnjeg predsjednika Tita i njegove supruge Jovanke, kao veliku vijest, jedno jutro svojim prodornim glasom nije objavio ulični prodavač štampe. Tek tada je Safet skupio hrabrosti i izašao vani da kupi novine. Za svaki slučaj bio je maskiran duboko navučenim šeširom i sunčanim naočalima.
Ni njega ni Zehru nikada niko nije ni upitao šta im se to desilo na obilježavanju bitke na Sutjesci te 1966. godine. . . Isto tako bi se sigurno nijemo prešlo i preko onoga zla, koje se Zehri Deović te noći lahko moglo dogoditi!
A, za kraj osta jedno pitanje bez odgovora koje su rahmetli i Safet i Zehra, siguran sam, često postavljali sami sebi do kraja života. Ono glasi:
– Koga je među vojnim licima, one noći u hotelu, bilo više, partizana ili četnika, četnika ili partizana?!
senzor/press
