Sve do objavljivanja ovog izuetno vrijednog djela u bosanskim tekstovima, kako to s pravom uočava akademik Enes Karić u predgovoru knjige, nije zauziman kritički stav o Goetheovom odnosu prema islamu. Katharina Momsen u knjizi nas je utješila podsjećanjem da se muslimanska ulema u Njemačkoj također nije potrudila da svestranije, naučno objektivnije i nepristrasnije prouči i kritički valorizira dosta složen odnos prema islamu slavnog njemačkog pjesnika i književnika Johan Volfgang Goethea. Dokaz tom površnom razumijevanju Goetheovog odnosa prema islamu je i fetva koja se može naći na internetu pod http.//www.freeyelow.com / members3/abdallah/goethe.html jednog šejha iz Weimara, Abdulkadira Al-Murabita, koju je objavio 19. decembra 1995. godine u kojoj se Goethe posthumno proglašava muslimanom. Štaviše, veliki pjesnik je svojom oduševljenošću islamom toliko zbunjivao i same ortodoksne kršćane koji su stekli utisak da je Goethe u tajnosti musliman, ali se nije smio dovoljno jasno o tome izjasniti.
Goetheovo razumijevanja islama i islamskog kulturnog kruga uopće moguće je motriti kroz tri ključne oblasti kojima je slavni njenački pjesnik posvetio značajnu pažnju u svojim književnim djelima, prvenstveno u njegovom djelu Zpadno-Istočni Divan. To su Goetheovi stavovi i komentari O Kur`anu i njegovom učenju, Getheovo proturječno razumijevanje Poslanikove ličnosti i naročito njegove prakse. i napokon Gotheov intenzivan umjetnički doživljaj orijentalnog pjesničkog nasljeđa i stvaralaštva.
Kur`an u Goetheovom umjetničkom poimanju Božanskog
Za Goethea je bilo van svake sumnje da je Kuran poput Biblije sveta knjiga. Od rane mladosti ovaj genijalni pjesnik je pomno iščitavao prijevode Kurna na latnskom, engleskom i njemačkom jeziku. Kao dvadesetčetvorogodišnjak pokazivao je posebno interesovanje za suru Krava, a posebno za mjesta na kojima se govori o rajskim ženama. Nemali broj njegovih pjesama u Divanu bio je izravno inspirisan Kuranom. Katharina Mommsen ističe začuđujuću činjenicu „s kolikom preciznošću Goethe, koji nije bio u stanju da čita Kuran u arapskom originalu, odgoneta njegovu poruku i prenosi je u svome njemačkom jeziku. Najrječitija ilustracija te Pjesnikove sposobnosti i dara je njegov poznati četversotih, čija je prva dva stiha doslovno preuzeo iz prijevoda Kur`ana:
Bogu pripada sav Istok!
Bogu Zapad isto!
Jug i Sjever sve počiva
U rukama Boga živa.
Goetheovo razumijevanja Kurana u stanovitoj mjeri obilježeno je subjektivnom selektivnošću u pristupu kuranskim temama i dvostrukim stavovima prema sadržajima Kuranskog učenja. Iz cjelokupnog Kuranskog učenja Goethea je prvenstveno privlačilo učenje o predestinaciji i monoteizmu.U duhu islamskog učenja o sudbini Goethe je tvrdio „da ono što ljudi smatraju „slučajem“ u biti jeste „Bog“.Njegovo vjerovanje u sudbinu lično mu je pomoglo u teškim životnim nedaćama kojima je tokom života bio izložen. Bezuvjetno predavanje Božijoj volji, nepokolobljiva vjera u predodređenje bila je vjerovatno Pjesnikova najčvršća i najtrajnija veza sa islamom. Na Pjesnikovu fascinaciju Kuranskim učenjem o sudbini presudno je utjecao njegov najdraži filozof Benedikt Spinoza koji je također isticao da “ono što nam donosi sudbina, mora se podnositi mirno, jer sve neophodno potiče od Božije odluke“. U pjesmi “Slatko dijete, biserna niska“ Goethe se odlučno stavlja na stranu Poslanika koji za sebe smatra da, za razliku od kršćanskog nauka, objavljuje čistu monoteistčku religiju. Goetheov parcijalni i selektivni odnos prema Kuranu naročito je vidljiv u nastojanju da u Divanu i Bilješkama i raspravama uvrsti samo one ajete koji su pobuđivali njegov osobeni umjetnički interes.
Tako Goethe u svome Divanu potpuno zanemaruje temu Džehenema/pakla, ali vrlo angažirano piše o džennetu/raju kojeg Kuran obećava vjernicima. Tvrdeći za Kuran da je to knjiga koja „ispunjava protivljenjem i koja nas prinuđava da je poštujemo“ Goethe je očito aludirao na prijetnje kaznama pakla koje je o on još od svoje rane mladosti, kada su slične prijetnje upućivane od strane kršćanskih crkvi, osjećao i smatrao odvratnim.
U Gotheovom selektivnom i antidogmatskom razumijevanju Kurana Katherin Mommsen je uočila Pjesnikovo nastojanje u pravcu zbližavanja religija, dijaloga između islama i kršćanstva.“Može se primjetiti da se među Goetheovim zabilješkama iz Kur´ana ne mogu naći nikakve neprijateljske izjave prema kršćanima, kakvih ima, naprimjer, u suri 9., ajeti 29-33.,te da je više bilježio samo one ajete u kojima se govorilo o toleranciji-naprimjer sura 5., ajet 70., gdje se o Jevrejima i kršćanima koji vjeruju (Goethe je podvukao riječ vjeruju) obećava oprost grijeha i primanje u raj. “Goetheov odnos prema Kuranu je korespodentan njegovom odnosu čitanju Biblije. Obje Svete Knjige Pjesnik je prosuđivao i analizirao kako sa historijske, tako i sa poetske tačke gledišta.
Proturječja u Pjesnikovom odnos prema Poslaniku
U svojoj čuvenoj Pjesmi o Muhamedu Goethe poredi Poslanika islama Muhammeda, a.s., s rijekom koja sebi privlači druge ljude. U temeljitom razmišljanju o ulozi Muhammeda, a.s., kao poslanika i predvodnika čovječanstva Goethe ističe Poslanikovu karizmatičnost, mudrost, gotovo nenadmašnu moć ubjeđivanja i intenzivnu težnju da svoje savremenike približi Bogu. U Himni o Muhammedu Goethe naglašava Poslaničku sposobnost da ljude „Prinese do srca Stvoritelja“. Za razliku od Voltaire-a koji je u pamfletu u formi drame Le fanatisme ou Mahomet le Prophete iznio teške karakterne diskreditacije na račun Poslanika u Goetheovom prijevodu ove drame na njemački jezik Poslanik se pojavljuje kao dobar poznavalac ljudi koji se prilagođava njihovim potrebama. Štaviše u prijevodu drame o Muhamedu Goethe izbacuje i izostavlja negativne stihove o Poslaniku a odbojni karakter Voltairevog Muhammeda Goethe je pokušao ublažiti unoseći u prijevod pomirljive tonove.Ali, Goethe je u svome Zapadno-Istočnom Divanu predstavio i izjednačio sopstvene Pjesničke sposobnosti s Poslanikovom rječitoću i ubjedljivošću.
U svojoj raspravi sa Poslanikom u poetsko-ironičnom stilu Goethe govori kao jednak među jednakima i na Njegovu kritiku pjesnika odgovara kritikom Poslanika. U svojim ironičnim poetskim tonovima opisao je Poslanika kao „vrlo konsekventnog“u svome negativnom stavu prema poeziji, jer je zabranio sve bajke, dok je sebi dozvoljavao “ponešto bajkovito“ iako uvijek u korist svojih ciljeva. U Bilješkama i raspravama prigovara Poslaniku da je svome plemenu na leđa natovario „turobni vjerski prekrivač“, čime je “zastro svaki izgled za čistiji vjerski napredak.“ Ovakvo Goetheovo oštro suprostavljanje Poslanikovom sunnetu, kao i njegovo otvoreno neslaganje sa zabranom vina u islamu rezultat je Goetheovog uvjerenja da pjesnički genij kojim se ostvaruje utjecaj u svijetu nije i ne smije biti u podređenom odnosu prema ulozi Poslanika.
Katherina Mommsen nam je otvorila oči i pred činjenicom da je proslavljeni islamski pjesnik Muhamed Ikbal, inače veliki Gotheov poštovalac, također razmišljao o duhovnoj srodnosti između Poslanika i pjesnika:“Da li je cilj poezije stvaranje čovjeka/Da li je poezija, također, nasljedstvo poslanstva.“ Da je kojim slučajem Goethe savremenik akademika Esada Durakovića svoja egocentrična shvatanja o histrorijskoj i magijskoj moći pjesništva vjerovatno bi značajno preoblikovao i usaglasio sa kuranskom vizijom pjesnika nakon čitanja Durakovićeve briljantne analize o suočenju Kurana sa pjesništvom, objavljene u knjizi Orijentologija – univerzum sakralnog teksta.
Goetheovi pjesnički uzori na Orijentu
Veliki evropski pjesnici Herder, Lessing, Goethe, kulturi Orjenta su prilazili bez predrasuda i sa osebujnim intelektualnim zanimanjem. Motiv Poslanikovog „noćnog putovanja“ tako se pojavljuje u Herderovim raspravama o Sakespera-u. Orijentalistkinja Annemari Schimel ukazuje na intutivnu vezu između Goethea i Orijenta upućujući na porijeklo Goethove usporedbe Poslanika sa rijekom koju je prvi metaforično izrazio šitski teolog Kulaini još u 10 stoljeću.U Zapadno istočnom Divanu pjesnika Hafiza iz Širaza Goethe hvali kao velikog poznavaoca Kur`ana i vjernika „tihe prirode“.Čitav Divan prožet je divljenjem Pjesnika Hafizovim stihovima u kojima ovaj perzijski pjesnički velikan lepršavo pjeva o vinu, opijenosti, točenju, časi, vrču, flaši…
Goethe je Kaisove, tragične ljubavne likove Medžnuna i Lejle vješto preobrazio u likove Hatema i Zulejhe kroz koje je prikazao i vlastitu nesrećnu sudbinu u ljubavi. Goethe je jednako uzdizao i pjesnika Al- Mutanabbija koji je u duhu Pjesnikovog nadmetanja sa Poslanikovom za vrijeme Abasidskog carstva sebe proglasio Poslanikom. Značajan poticaj za pisanje divanskih pjesama Goehe je crpio iz Poezije Abu Ismaila Torgaija, Taija, Šejh Sadija i drugih.
Knjiga Gete i islam je bitno podsjećanje i svjedočanstvo o dugoj i bogatoj tradiciji evropskog poimanja islama lišenog negativnih predodžbi o dalekom i i egzotičnom Orijentu. Goetheova nastojanja da prodre u smisao islamskog učenja mogu se čitati I razumjevati kao antiteze i antipod islamofobičnog, evropcentričnog, stereotipnog, negativno-egzotičnog i vulgarno- simplificirajućeg predstavljanja islama i islamske kulture u djelima nekih orijentalista. Katherina Mommsen nas uzgredno podsjeća na Goetheovo izravno, neposredno čitanje Kur`ana, na njegovo ushićenje arapskim jezikom i islamskom kaligrafijom ukazujući da istinski dijalog među religijama nalazi svoje pretpostavke u upoznavanju religijskih izvora drugih i drugačijih.
Knjigom Katherine Mommsen Goethe i islam prilično su raspršene nepoznanice i iluzije o prirodi Goetheove religioznosti. Njegocvo oduševljenje islamskim monoteizmom, Pjesnikova duboka zaokupljenost učenjem o predodređenju, njegovo neskriveno iskazivanje počasti Poslanikovoj karizmatičnosti i genijalnosti; i izrazito otvoren i tolerantan odnos Goethea prema Orijentu dovoljni su dokazi Goetheovog intenzivnog i kvalitativnog proučavanja islama i poštovanja ove monoteističke religije. U praktičnom i obredoslovnom smislu Goehe nije bio ni musliman ni kršćanin. Za Goetheovo podrobnije razumijevanja odnosa prema islamu i vjeri općenito treba istaći činjenicu da je Pjesnik iskazivao neskrivene simpatije prema heterodoksnim kršćanskim i islamkim pokretima, da je pokazivao nesklonost ka križu kao religioznom simbolu, da je bio protivnik svakog instuticionaliziranog vjerovanja i da je bio ustrajan zagovornik jedne opće, prirodne, univerzalne religije, „religije bez suvišnog ceremonijalnog prtljaga“. Takva religioznost Goethea je sinkretički spoj različitih učenja iz islama i kršćanstva i na tragu je njenih znamenitih protagonista poput Ernest Blocha, Ibn Tufaila, Spinoze i drugih. Goetheov odnos prema vjeri općenito i prema islamu specifično neodvojivo je od suptilnijeg razumijevanja Pjesnikovog sveukupnog umjetničkog i intelektualnog genija koji je izvan svake sumnje monumentalan i vrijedan svakog divljenja i poštovanja.
Meho Šljivo
Autor: Katharina Mommsen
Preveo: Vedad Smailagić
islamba/press
