Docrtati proćelavome Vladimiru Putinu Hitlerov brk i „Führerovu“ šišku na čelu može biti zgodno za ilustraciju na portalu (pa su je mnogi prenijeli), ali daleko smo od toga da je svugdje u svijetu prihvaćena ta „reductio ad Hitlerum“ (u retorici zaista postoji ta taktika, ironično nazvana: svođenje na Hitlera).
Američki predsjednik Joe Biden je uredno, iako žmirkajući, s „idiota“ nad kamerom koja ga je snimala pročitao da je Putin „otpadnik na međunarodnoj sceni“ i da će „odgovarati pred svijetom za svoje zločine“, ali nije precizirao ni gdje, ni kako.
Istina, postoji Međunarodni kazneni sud, ali Sjedinjene Države Amerike nisu htjele podržati njegov osnutak i ne priznaju njegovu nadležnost. Valja im priznati da su zaustavile ratni pokolj u BiH, što Evropa nije mogla, a Francuska nije dala. Ali ne treba zaboraviti da bi i one imale za što odgovarati pred Međunarodnim kaznenim sudom.
Postoji mogućnost da ruski agresor ubije ukrajinskoga ustavnog predsjednika Zelenskoga, ili da tu zadaću povjeri internom nekom kvislingu, ali Putin mirno može reći da se poveo za primjerom kako je čileanski ustavni predsjednik Salvador Allende ubijen u Pinochetovu udaru u organizaciji nobelovca za mir Henryja Kissingera, Nixonova državnog tajnika. Usput, u Montréalu je Allendeu podignut spomenik, u Zagrebu je Tuđmanova vlast ukinula Allendeovu ulicu. Svrstavanja ne poznaju granice, ni državne, ni u vremenu.
A kako su sada, usred ukrajinskog rata, svrstane države? Ima li ih na Putinovoj strani, Hitlerovu brku uprkos? Ima, ima.
U prvom redu tu je Kina, najmnogoljudnija država na svijetu, koja se razvija ubrzano i teži čim prije zauzeti svoje prirodno mjesto najjače svjetske ekonomske sile, a čini što može da prestigne USA i postane prva svjetska vojna sila. Kina je naizgled neutralna. U Sigurnosnom vijeću se suzdržala od glasanja, ali to je bilo irelevantno, jer je predsjedavajuća Rusija stavila ionako veto.
Šezdesetih su međusobno ratovale na rijeci Wusuli, ali od 2001 imaju ne samo formalan Ugovor o dobrosusjedstvu i prijateljskoj suradnji, lani opet produljen, zasad do 2026. Ključne su mu točke ekonomska, diplomatska i geopolitička suradnja. Rusija je nedavno opetovala da Tajvan smatra „neotuđivim dijelom Kine“, što nije tek ritualna fraza. Tajvan je dalekoistočna Ukrajina, jer Kina ne isključuje da će taj otok invazijom vratiti pod svoje okrilje. Bezobzirnost je demonstrirala u Hong Kongu, gazeći sporazum kojim joj je ta otočna aglomeracija vraćena. Niko se nije usudio reagirati, dajući vjetar u krmu Xijevu hanskom imperijalizmu.
Čim je Rusija napala Ukrajinu, Peking je pozvao na „hladnokrvnost i razbor“, ali nije osudio „ograničenu redarstvenu akciju“, kako Rusija zove svoju invaziju (državni nadzorni organ nad medijima zabranio je korištenje pojmova: rat, agresija, invazija itd.). Nedugo zatim, pekinško Ministarstvo vanjskih poslova zauzelo se za „nadu i dijalog i sprečavanje da se stanje pogorša“. Kineska državna televizija je intervjuirala ukrajinskog ministra vanjskih poslova Dmytra Kulebu, što Moskvu sigurno nije oduševilo.
Predviđajući da će Evropa, htjela-nehtjela, morati blokirati Rusima bankarski, zračni, pa i pomorski promet, Peking nije želio biti kolateralna žrtva – nego održavati odnose s objema sukobljenim stranama. Dok je diplomatski neutralan, otvara Rusiji mogućnost otkupa njezina žita i goriva, te joj kani prodavati elektronske komponente koje joj uskraćuju USA, Japan, Evropska unija i Ujedinjena Kraljevina. Kako god se situacija razvijala, Kina kani na tome zaraditi.
Baš kao i Švicarska, koja je odbila blokirati ruski imutak u svojim bankama. Nije bilo rata, igdje, u kojima one nisu profitirale.
Na prvome je mjestu među Putinovim saveznicima bjeloruski diktator Aljaksandr Lukašenka. (kako se piše i čita bjeloruski a ne ruski). Među saveznicama su Armenija (smrtna neprijateljica Gruzije, koja bi mogla biti na redu ruske invazije, ako Ukrajina padne), Azerbajdžan i Kirgizija. Kazakstan se, pak, neočekivano odmaknuo od Moskve.
Kuba, Venezuela i Nikaragva, sve tri pod američkim pritiskom, nisu propustile priliku optužiti Washington da je izazvao krizu.
Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, koji mrzi Kubu kao kugu, još je prije desetak dana stisnuo Putinu desnicu i dao mu podršku, a sada se pravi neutralan. Izrazio je solidarnost, da, ali samo „Brazilcima koji žive u Ukrajini“.
Neutralnost koja miriše proruski opredjeljenje je Sirije, čiji predsjednik Bašar al-Assad duguje Putinu i glavu, a ne samo položaj. Kijev je razočaran sličnom neutralnošću indijske vlade koju predvodi hinduski šovinist Narendra Modi. Na istoj je poziciji i muslimanski indijski Pakistan, koji se baš malokad nalazi u suglasju s Indijom.
Veoma mlaku osudu je izrekao Egipat (koji, zajedno s Rusijom, pomaže financijski i vojno cirenaičkoga samozvanog maršala Halifu Haftara u pokušajima osvajanja sve Libije). Maglovita je i meksička osuda.
Neutralističke pozive za „povrat diplomaciji“ iskazuju Katar i Južnoafrička Republika, koje obje imaju što zaraditi nastavi li se rat: Katar prodajom energenata, a Južna Afrika rijetkih kovina. Slično se postavio Iran, koji u blokadi Rusije vidi veliku šansu za povratak svoje nafte na svjetsko, ponajprije evropsko tržište.
S druge strane, oštre su osude iznijele neke afričke države inače u dobrim odnosima s Rusijom, na primjer Kenija, Gana, odnosno Gabon.
Izraelski premijer Naftali Bennet, vođa Nove Desnice, jasno podržava Ukrajinu i otvara vrata izbjeglicama, ali Židovima.
Od evropskih država su se Ukrajini presudno približile Njemačka i Francuska, koje su dugo privilegirale odnose s Moskvom. Možda su i skori predsjednički izbori razlog zašto se Emanuel Macron (koji bi htio još jedan petogodišnji mandat) naprasno pretvorio u korifeja podrške Ukrajini. Utoliko lakše što njegovi domaći antagonisti, Eric Zemmour i Marine Le Pen, hvale Putina. Sada je na ukrajinskoj liniji sva Evropska unija, a i sav NATO. Naravno, uz iznimke pojedinih stranačkih vođa (na opasnostima po Italiju od ekonomskih sankcija Rusiji insistira Matteo Salvini, vođa Lige, a Putinov osobni prijatelj Silvio Berlusconi već danima drži vodu u ustima).
Protiv Putina su, na rubu panike, Estonija, Latvija i Litva. Kanada se jasno svrstala uz Sjedinjene Države.
Ne možemo nabrojati sve zemlje, a nema ni potrebe. Ali nas ipak zanima Balkan.
Tu je Putinov pijun Milorad Dodik, što baca stigmu na sve koji se s njime politički maze, pogotovu u Hrvatskoj, dok srbijanski predsjednik Vučić još glumi neutralnost, dokle može.
Reklo bi se, čak i kad civili ginu, da na opredjeljenja manje utječu etika, pa i ideologija, a najviše korist, piše Slobodna Dalmacija.
