Nešto je agitprop Željka Komšića ljut na Denisa Bećirovića jer postoji mogućnost da bi on mogao uzeti nešto glasova od njega. I odmah to poentiraju kako bi takav razvoj situacije išao na ruku Borjani Krišto. Vela hvale čudne sorte građana i političkih analitičara?! Umjesto da Komšićevu kampanju vode tako da on uzme glasove, ne samo od Bećirovića, već i od Bakira Izetbegovića, pa čak i od Borjane Krišto, oni se ljute na samu pomisao da bi se neko smio drznuti uzeti glas od Komšića.
GNUSNA POLITIČKA MANIPULACIJA
Sami tvrde da je u Federaciji BiH izbor sužen na 5 kandidata i da „ma kako neko zvao te članove, oni se bore za iste glasače: građane i građanke Federacije“. K’o fol Komšić je ljevićar, kao i Bećirović, pa mu tako samo on može otkinuti toliko glasova da bi ga pobijedila Krišto. I onda na to dodaju matematičku formulu kao igricu 2+1 u korist Države. Po ovoj jeftinopopulističkoj matematičkoj formuli samo sa Komšićem u Predsjedništvu može biti rezultat „u korist Države“.
„Bile su potrebne godine da se građanima dokaže i pokaže da je Predsjedništvo najvažnija arena političke borbe u Bosni i Hercegovini. Stoga nema prostora za rasipanje glasova. Omjer 2:1 u Predsjedništvu BiH od najveće je važnosti. Prevagu u tome smislu donosi jedino Željko Komšić. I kada se o tome govori, govori se o državnim prioritetima“, piše prodeefovski portal Patria.
Ovo je u stvari bio ubojit spin na prošlim izborima na kojem je stvarno Komšić ubjedljivo pobjedio. Najskuplji ceh ovog spina je platio Fahrudin Radončić koga su ujedinjeni agitpropi Komšića i Šefika Džaferovića javno optuživali da je igrač protivničkog tandema Dragana Čovića i Milorada Dodika. „Ako bi trio Čović, Radončić i Dodik ušao u Predsjedništvo, ne bi bilo države!“, zakliktala su u glas tri Komšićeva jastreba Senad Pećanin, Reuf Bajrović i Emir Suljagić. Eho njihovog „patriotskog pokliča“ odjekivao je svim režimskim medijima tokom cijele izborne kampanje. Povrh toga je SDA-ova izborna mašinerija pokrala Radončićeve glasove i doturala ih Komšiću. Ovako opak spin neće se moći lijepiti na Bećirovića kao na Radončića, nit će se ovaj put tako hametice moći krasti glasovi. To je skoro nerješiv problem za Komšića i sasvim je razložna nervoza koju iskazuju njegovi megafoni.
A da je Komšić korektan po bilo kojem osnovu i da nije brutalno sebičan mogao bi odigrati sigurniju kombinaciju i dobiti isti rezultat „2+1 u koristi Države“ na drugačiji način. To bi uspio da je pružio ruku (ljevicu) kolegi Bećiroviću i okrenuo se protiv Izetbegovića iz istih motiva i sitih političkih ciljeva koje iskazuje prema Borjani Krišto, jer su oboje iz nacionalističkih i desnih stranaka. Ali ne, za Komšića Izetbegović i Krišto nisu iste ideološke provenijencije. Ovo je toliko gnusna politička manipulacija da se može podvesti pod Komšićev autošovinizam jer onda pravi razliku između Krište i Izetbegovića samo na nacionalnoj osnovi. A onda ovakva ideološka greška prouzrokuje niz ništa manje gnusnih političkih posljedica koje se primarno obijaju Bošnjacima o glavu i to godinama. Zapravo je ključni problem Komšića, koji se konačno mora raskrinkati kao takav, da je on na krilima građanskog populizma prešao crvenu liniju antoganizma prema svojim sunarodnjacima. To što mu je Zoran Milanovićpostao antipod ne opravdava njegovu politiku. Naprotiv, njih dvojica se kao notorni ljevičarski konvertiti međusobno dopunjavaju. Ostrašćenim verbalnim prepucavanjem osbone animozitete prenijeli su na nacionalnu razinu gdje su otrovnu retoriku pretočili u međunacionalne antagonizme. Gle čuda, obojica to rade „državnički“ u „ime države“!
Ovu Komšićevu politiku ne može opravdati nikakvo zaklinjanje u „građansku državu“ čiju je ideju digao na nivo neupitnosti, pa čak i svetosti, a seb proglasio meritumom i „mjerom stvari“. Ali, ako bismo Komšića spustili na ravan realnih politika, koje bi čak mogle donijeti rezultat 3:0 u korist Države, na njega ne bismo mogli računati. To pokazuje koliko igra nekorektno, pa čak i podmuklo. On glumata kako mu je svejedno da li će sa njim biti Izetbegović ili Bećirović u Predsjedništvu. Ovo je jeftino populističko lukavstvo koje mogu prozrijeti obični građani/glasači. I kad bi to prozreli na način da shvate kako je je njemu samo bitno da on bude u Predsjedništvu, odnosno da ostane u svojoj fotelji, ispravno bi shvatili. No, on je bez sumnje Izetbegovićev igrač i to je ono što mu građani/glasači ne bi trebali tolerirati. Njegova podrška Vojinu Mijatoviću to zorno pokazuje. On nikad nije dao kompliment Bećiroviću kao Mijatoviću. Kao što ni Mijatović nikad nije dao kompliment Bećiroviću kao što je davao Komšiću. Na koncu, nikad se Mijatović nije slikao sa Bećirevićem kao što je to činio sa Izetbegovićem. Ovo je problem više Nermina Nikšića, nego Komšića, koji će mu se sigurno kad-tad obiti o glavu, i to u Centrali SDP-a! Prosto je nevjerovatno da ga je Komšić u nekoliko navrata perfidno preigrao. Samo je Zlatko Lagumdžija prokužio da Mijatović, svjesno ili ne svjesno, igra za Milorada Dodika, odnosno za Željku Cvijanović. Komšić kaže da je to nonsen jer biva ko glasa za Mijatovića nikad ne bi glasao za Cvijanovićku, kao ni za Mirka Šarovića. A šta su Komšić, Mijatović i Izetbegović učinili da ipak u Republici Srpskoj svako glasa za kandidata opozicije. Šarović je kao ministar uživao respekt kao čovjek koje koliko toliko korektno radi svoj posao, pa ga zbog toga danas Dodikovi mediji razapinju kao izdajnika. Koliko god srpski nacionalističko-fašistički mediji razapinjali uvjetno rečeno umjerene srpske kandidate da bi osujetili svaku mogućnost političke stradanje Banje Luke i Sarajeva, ipak su lideri SDA počinili gore poteze kojima su potpuno ubili volju Bošnjaka da glasaju za nekog Srbina koji bi bar potencijalno mogao raditi na političkoj koheziji Banje Luke i Sarajeva. Od sugestija koje je SDA davala Bošnjacima da glasaju za Biljanu Plavšić, potom da biraju Milorada Dodika za premijera, pa i da daju glasove Mladenu Ivaniću, rezultiralo je totalnim razočarenjima i frustracijama.
Prema tome, sve igre i manipulacije koje su zamislili da u tandemu odigraju Komšić i Izetbegović, kako bi se domogli stolica u Predsjedništvu, već su viđene i sigurno su ih građani, posebno Bošnjaci, prozreli. Zato se može reći da je samo glas za Denisa Bećirovića istinski glas za državu. I kad bi bio sam u Predsjedništvu to bi bio veliki iskorak ka iskonskoj državotvornoj politici bez improvizacija i trikova kojima smo svjedočili od članova prethodnog sastava Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
(TBT, Tim za analitiku)
