Četvrtak, 28.03.2024.

Dobrovoljci iz Republike Srpske vraćaju ratni dug ‘braći Rusima‘? ‘Dok su Srbi i Rusi zajedno, Allahov put neće biti uspostavljen‘

Srijeda, 25.05.2022. | BiH | Najnovije | Vijesti

O rusko-srpskom prijateljstvu, koje navodno traje vjekovima, pričaju i srpski dobrovoljci koji ratuju u Ukrajini, ali i njihovi domaćini ultranacionalisti iz Donbasa, Krima i Lughanska.

O tom prijateljstvu su “koju više” znali reći na zajedničkim susretima i predsjednik Rusije Vladimir Putin i Srbije Aleksandar Vučić (naravno, ističući najviše antifašističku notu tog prijateljstva), a ta teza se stalno provlači od postojanja Kraljevine Srbije i Ruskog Carstva pa do danas. Naravno, u raznim formama i varijantama. Mijenjaju se kraljevine i carevine, ali to navodno prijateljstvo “stoljećima ostaje”.

Od separatističke akcije 2014. godine, kada su Donbas i Krim otrgnuti od Ukrajine, u javnom prostoru se pojavila i teza o nekom vraćanju srpskog duga prema Rusima, koji su pomogli u ratu pravoslavnu braću u današnjoj Republici Srpskoj i nestaloj SAO Krajini.

NACIONALISTIČKI SANJARI

To oduševljenje je malo splasnulo kada je Putin, pravdajući nedavno proglašenje dviju separatističkih tvorevina DNR i LNR priznatim državama, Srbe ujeo za srce na sastanku krajem travnja s glavnim tajnikom UN-a Antonijom Guterresom kako bi raspravili pozicije oko rata u Ukrajini.

“Vrlo sam dobro upoznat, osobno sam čitao dokumente Međunarodnog suda UN-a o Kosovu. Dobro se sjećam odluke Međunarodnog suda u kojoj piše da pri ostvarenju prava na samoodređenje, neki teritorij bilo koje države nema obvezu tražiti dozvolu središnjih vlasti za proglašenje svoje suverenosti. To je rečeno u vezi Kosova i to je odluka međunarodnog suda. Tu odluku su svi podržali. Osobno sam čitao sve te komentare organa SAD-a, europskih zemalja, svi su to podržali. Ako je to tako, onda DNR i LNR imaju isto pravo proglasiti svoju suverenost, ne obraćajući se središnjim organima vlasti Ukrajine, jer je presedan napravljen”, rekao je Putin.

Time je ruski predsjednik, kojeg mnogi smatraju najvećim saveznikom Srbije, de facto priznao neovisnost Kosova, ustvrdio je srpski diplomat i bivši veleposlanik u Bjelorusiji Srećko Đukić.

Ali to ne smeta nacionalističkim sanjarima u Republici Srpskoj i u Novorusiji (kako se u zadnje vrijeme nazivaju dvije paradržave Donjeck i Lughansk) koji tezu o uzimanju i vraćanju onoga što je povijesno njihovo crpe iz 18. i početka 19. stoljeća, kada su Srbija i Rusko Carstvo u ratovima s drugim narodima često zauzimale i teritorije poraženih te ih integrirali u svoje državne teritorije. Srbi nakon dvaju Balkanskih ratova, a Rusi i puno prije, a da o stvaranju Sovjetskog Saveza i ne govorimo.

U Republici Srpskoj, kako tamošnje vlasti često i službeno ističu, bilo je oko 700 ruskih dobrovoljaca koji su se za nju borili u zadnjemu ratu, a čak 37 Rusa je poginulo te im je 2011. i podignut spomenik u Višegradu.

Oduševljenje Rusima u bivšoj SAO Krajini je puno manje jer ih tamo nije puno ni bilo. Iz dostupnih dokumenata Milan Martić i Milan Babić, tadašnji čelnici te paradržave, više su zahvaljivali ruskim novinarima na objektivnom izvještavanju nego što su spominjali vojni angažman braće Rusa. Mada je Rusa bilo i u postrojbama SAO Krajine, samo što čvrste dokumentacije o tome nema kao o ruskom angažmanu na strani Republike Srpske.

RIJEČI GENERALA TORBICE

Ti ultranacionalisti još uvijek vjeruju u pravoslavne bratske veze, osnivaju kozačku vojsku čak i u Crnoj Gori i vode beskrajne plaćeničke ratove. Najveća parada njihova “bratskog zajedništva” se događa u Višegradu, na tom spomenutom vojnom groblju na brijegu iznad grada, kada se obilježava pogibija trojice ruskih dobrovoljaca, a tamo i na razne obljetnice i spomen-obilježja znaju doći i nekadašnji ruski dobrovoljci kao što su Viktor Zaplatin i AleksandarKravčenko te danas omraženi Putinov vojnik Igor Girkin, poznatiji kao Igor Strelkov. 

Zaplatin je vodio osnivanje Balkanske kozačke armije u Kotoru u Crnoj Gori, a Kravčenko i Vladimir Sidorovodržavaju bliske veze s bosanskim Srbima i predvode političku partiju i organizacije koje nastoje stvoriti pozitivan stav prema odlasku na strana ratišta u Ukrajini. Svi su oni spominjali prijateljstvo s Aleksandrom Borodajem, bivšim premijerom samoproglašene Republike Donjeck, kada je najviše Srba i došlo boriti se na strani Rusa u Ukrajini.

image

Treba li reći da Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske podržava takva srpsko-ruska okupljanja, a svi lokalni srpski političari ljube crvenu zastavu s bijelim križem, koja predstavlja Udruženje saveza boraca Donbasa, koji imaju presudnu ulogu u angažiranju Srba za rat u Ukrajini? Oni to čak i ne kriju pa su se javno fotografirali i s Gavrilom Stevićem, kojeg su tamošnje vlasti optužile, a zatim i oslobodile, zbog ratovanja na strani proruskih separatista u Ukrajini.

Srbi i Rusi okupljeni su oko udruge “Zavet”, registrirane 2007. u Bijeljini, a koja ima svoje ispostave i u Sankt Peterburgu i Moskvi. Aktivni član “Zaveta” je i ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske Duško Milunović, a svi ističu da njihova organizacija koristi izrazito mirotvorna sredstva djelovanja. To što mnogi sumnjaju da regrutiraju i organiziraju odlazak srpskih dobrovoljaca da se bore protiv Ukrajine, nitko od njih i ne spominje. U Rusiji im je predstavnik Vladimir Sidorov, odvjetnik, veteran vojske SSSR-a i bivši plaćenik. On ima i političku karijeru, kao član krajnje desničarske Liberalne demokratske stranke Rusije (LDPR) Vladimira Žirinovskog.

U Republici Srpskoj su oni dio mreže poznanstava koja povezuje ultradesničarsku rusku partiju, udruženja dobrovoljaca iz ukrajinske regije Donbas, “Noćne vukove” i organizacije i političare iz Republike Srpske, u kojima religija igra presudnu ulogu.

Na strani rusko-srpskog bratstva je umirovljeni general Milan Torbica, a njegove riječi kao nekadašnjeg oficira JNA o logici tog okupljanja najbolje govore da su ti oficiri JNA formalno zagovarali bratstvo i jedinstvo, a stvarno čekali vrijeme za srbovanje i četnikovanje. “Dok su Srbi i Rusi zajedno, Allahov put neće biti uspostavljen, to je istorija pokazala”, kazao je Torbica prije projekcije filma “Nema tuđeg rata”, o ruskim dobrovoljcima.

Taj film, gdje god mogu, prezentiraju i “Noćni vukovi”. Riječ je o motociklističkoj grupi čiji je vođa Aleksandar Zaldostanovzvani Kirurg, navodno blizak ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Noseći ruske zastave i simbole pravoslavlja, “Vukovi” krstare po Europi, izazivajući oprečne reakcije: neki ih doživljavaju kao prijetnju, a neki im se dive.

Kada se razmotri ova priča, nije ni čudo što su dobrovoljci na strani Novorusije mahom regrutirani iz sjeveroistočne Bosne i vojvođanskih krajeva, koji tom prostoru gravitiraju, dok ljudi iz središnje Srbije, očito, više vole orati svoju zemlju nego napadati tuđu.

image

KOBNI SNOVI

Nešto regrutirane separatističke gerile je dolazilo i iz samog centra Beograda i Zemuna, ali su ti dobrovoljci, koji se sada bore protiv Ukrajine, svedeni na brojku od niti dvadesetak ljudi.

Prije bi ti srpski dobrovoljci znali objavljivati i fotografije i videostreamove s bojišta gdje Rusi napreduju, ali nakon ranjavanja jednog srpskog mladića kod Izjuma, i to je prestalo.

Za srpske dobrovoljce koji su sada na ratištima Igor Strelkovje deklarirani izdajnik Donbasa, a prije nekoliko godina su se u njega kleli kao pravog borca za prava Srba (bio je pripadnik Druge majevačke brigade u ratu u Bosni) i borca za nezavisnost DNR-a. Tek rijetki potiho priznaju da je Strelkov radio 2014. ono što Putin radi sada kada je htio izazvati opći rat u Ukrajini.

U travnju 2014. godine, nakon što je ukrajinska privremena vlada rekla da će poslati trupe da suzbiju pobunu proruskih separatista u istočnoj Ukrajini, Strelkov je s još 50 ljudi prešao rusko-ukrajinsku granicu i izazvao dovoljno kaosa da rusku vojsku uvuče u sukob koji je Vladimir Putin dotad izbjegavao. Te 2014. umalo je natjerao Putina da napravi ono što čini sada, no Strelkovu Kremlj na tome nije zahvalio već ga je marginalizirao, zbog čega je ovaj postao vrlo ogorčen i misli se kandidirati za novog predsjednika Rusije te srušiti Putina, ako Putin dočeka izbore i ako izbora u dogledno vrijeme uopće bude.

Putin je u velikoj mjeri preuzeo Strelkovljev svjetonazor o obnovi velikog Ruskog Carstva, ali svi se u Rusiji prave da to ne vide ili da to ne znaju, nego samo spominju njegovu izdaju i obaranje malezijskog aviona Boeinga 777 s 298 ljudi na istoku Ukrajine prije osam godina. Kada je vidio da nije srušio ukrajinski nego malezijski avion, te 2014. obrisao je sve svoje objave i pohvale za sebe i svoje vojnike sa svih društvenih mreža, ali je ipak optužen za to nedjelo. Međutim, budući da živi u Moskvi, nedostupan je međunarodnom pravosuđu. Nakon godina prikupljanja dokaza, međunarodni tim istražitelja zaključio je u svibnju 2018. da je lanser kojim je oboren avion, koji je bio na putu od Amsterdama do Kuala Lumpura, pripadao ruskoj 53. protuzračnoj raketnoj brigadi.

image

Srpski dobrovoljci u Ukrajini samo slušaju što trenutno kaže Putin dok njihovi prijatelji iz Unije dobrovoljaca Donbasa, koji su jako prisutni i u Republici Srpskoj, nisu baš tako odani ruskom predsjedniku, ali su odani njegovoj ideji o obnovi velikog Ruskog Carstva. To što se ni Srpsko ni Rusko carstvo neće obnoviti, ako je ikada i postojalo na način kako povijest ta dva naroda tumači, nema veze.

Bitno je sanjati pa makar se zato i ginulo.

Žepa se ne zaboravlja

Srbi iz BiH nisu skloni Ukrajincima i zbog njihove uloge nakon Srebrenice u kojoj je ubijeno više od 8000 bosanskih muslimana. Sljedeća meta bila je obližnja enklava Žepa, koju je čuvalo 79 ukrajinskih vojnika mirovnih snaga iz 240. specijalnog bataljona.

Države koje su se bavile rješavanjem sukoba u Bosni ovu enklavu su bukvalno “otpisale” i očekivale su njezin pad odmah nakon zauzimanja Srebrenice. Međutim, vojska bosanskih Srba se zadržala u okolini Žepe skoro dva tjedna, a ukrajinski mirovnjaci su uspjeli za to vrijeme iz enklave izvući nekoliko tisuća ljudi.

Ukrajinski mediji i sami mirovnjaci nazivaju ovaj događaj najuspješnijom operacijom u povijesti ukrajinskih vojnih snaga do 2014. godine.

Zločin u Odesi

Srpski i ruski dobrovoljci rado vole spominjati jednu povijesnu priču o svojoj nadmoći. Naime, u Prvom svjetskom ratu pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, hrvatski vojnici su bili novačeni iz ruskog zarobljeništva kako bi tvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetom ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama.

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su bili Srbi i ruski kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Radi se o 10.000 hrvatskih vojnika koje su Srbi i ruski kozaci pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija značila je i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

(Slobodna Dalmacija)